Kategorije
Kabala

LXXXVI. Homo religiosis

Način kako čovek zadovoljuje svoj unutrašnji impuls homo religiosis u ogromnoj meri determiniše i njegov stil života. Danas su osnovne, suštinske, ključne razlike među ljudima – religiozne. Sve ostale su sekundarne, lakše ih je prevazići i posledica su religioznih. Pogledajte rimokatoličke i pravoslavne Slovene. Na momente razlike među njima su veće nego razlike između Australaca i Norvežana.

Osim nagona za opstankom tu je i nagon (ako tome možemo reći nagon, jer je možda bolji izraz impuls, poriv, potreba) za otkrivanjem smisla. Homo religiosis! Tendencija ka samospoznaji smisla svojega postojanja. Taj nagon je uvek latentno prisutan a samo ponekad izbije u prvi plan i to u ekstremnim životnim situacijama i tada se čovek pita – zašto ovo moram da proživljavam, zašto sam u ovoj situaciji, zašto bog (ili neko) hoće da ovo iskusim?! Zašto je to sve baš tako a nije drugačije, itd.? To je rad Ruach-a. Da bi se uopšte pojavio taj impuls, ili drugim rečima, uslov koji moraj biti ispunjen za njegovo pojavljivanje je – svest o sebi. Čovek ispunjava i još jedan uslov za to a to je da je mikrokosmos. Jer postoje bića koja nisu mikrokosmos a ipak imaju svest o sebi i izvesni oblik religiosisa.
Osim potreba Gufa i Nefeša ljudi retko zadiru u potrebe Ruach-a, a baš u toj sferi mogu da pronađu sopstveni smisao. Zadovoljavaju se da kažu opstanak, produženje vrste (seks, glad) i druga jeftina zadovoljstva koje oni zovu životne potrebe, standard, udobnost. Naravno, tu je i edukacija. Nažalost, konvencionalna. I to je sve. To je u stvari veoma premalo. Ako se ogromna većina ljudi zadovolji takvim objašnjenjima sopstvenog smisla, nije daleko od logike da je to shvatanje njihov stvarno krajnji domet. I da je smisao njihovog postojanja u nekom većem mozaiku stvarno samo to. Oni treba da obave neke elementarne, niže funkcije, i gotovo. Dalje i dublje funkcije su nepotrebne. Izgleda kao da celokupna mašinerija homo sapiensa tako funkcioniše. Zato je tako visok procenat homo sapiensa samo potrošna roba bez obzira šta i kako visoko oni sami mislili o sebi. Veoma daleko od egalizma. A opet, ta teorija nije daleko od koncepta Istinske Volje. Možda je kod većine ljudi taj koncept potrebe po samospoznaji tako zanemarivo mali da ga nema smisla ni tražiti, ni očekivati, ni stimulisati ni računati na njega. Čak i ako redovno ide u svoj religiozni hram. Zato ih je besmisleno stimulisati u tom smeru. To još uvek ne znači da takvi ljudi ne mogu ili da nisu uspešni na nekom drugom životnom frontu. Sve to je dokaz ili barem argument teoriji da je čovek sišao (ja mislim da je pao) sa drveta. Samo da je čovek mikrokosmos on već u sebi ima taj impuls ali zbog konstelacije sastavnih delova tog mikrokosmosa, taj nagon može biti ugušen u korist onog drugog – opstanak, razmnožavanje, seks, bogaćenje, koagulacije. Obično su ljudi koji imaju jak impuls ka samospoznaji manje zainteresovani (i manje uspešni) u tom materijalnom nagonu. Možda je zato gospodin Mile Dupor rekao da geniji imaju drugu astro kuću praznu!
Kako bi kabalistički objasnili taj impuls u čovekovom biću, taj koncept u čovekovom umu? To je impuls, veza, težnja sa spajanjem (iz) Tifareta sa Keterom. Taj koncept, tendencija je apsolutni, a priori sastavni deo uma, u temelju. Zato je u Tifaretu, a Tifaret je u direktnoj vezi sa Keterom, ili bolje reći posledica, produkat Ketera. Otuda je ta veza neprekinuta, jaka, mada možda nije osveštena. Ta tendencija se imenuje homo religiosis. Životinje nemaju tu vezu takvu i zato ne možemo reći da su religiozna bića. Čovek jeste. Ta tendencija se manifestuje u traženju smisla. Sve što čovek radi ima neki smisao i čovek hoće i treba da ga zna. A krajnji smisao svega, dakle smisao života samog je najteže otkriti i zato ga je najizazovnije i najpotrebnije tražiti. To pitanje postoji, tinja a kada dovoljno jako izbije na površinu počinje da manje ili više diktira ponašanje. Dakle, ono je važno. Religija je najstariji poznati način da se to otkrije ali nije i jedini. Zato se je taj impuls, ta radoznalost i potreba po tom znanju jednostavno etiketirala kao koncept – homo religiosis. Apsurdnost svega je što svaka radnja u životu ima smisao a život u celini izgleda besmislen. Ha ha! Da li znate da je taj pojam najzloupotrebljavaniji pojam u istoriji?!


Hteli mi to ili ne, bili toga svesni ili ne, svima nam je cilj Tifaret, mada smo već tamo. Ne mora to uvek da bude eksponiranje, nego čak i u slučaju samozatajivanja ili samoubistva je to neki, u finalnoj fazi, iskrivljeni impuls Tifareta. To su samo oblici ispoljavanja odnosa altruizma i egoizma. To je dokaz neizbežnosti impulsa homo religiosis. To je kabalistički izražena rečenica Isusa (ako je to uopšte njegova izjava): ‘Nema drugog puta do Oca osim preko mene!’ Zadovoljavanjem tog impulsa čovek može da naleti na mnoga druga područja koja ga pre nisu interesovala, od nauke do magike. Čak i radoznalost naučnika je samo derivat tog impulsa. Čak i ako čovek želi samo magičke moći, na tom putu će se susresti sa tim impulsom, i ako želi da zadovolji etiku nužnu za magičke moći, moraće da uvaži i pravila homo religiosisa.
Homo religiosis je jednako važan mada ne i jednako jak impuls kao impuls za opstankom. Nagon za opstankom se manifestuje kao glad i žeđ (opstanak subjekta, pojedinca) i kao seks (opstanak vrste). Impuls homo religiosis govori o smislu opstanka. Dakle opstanak i smisao opstanka, smisao postojanja. Ljudi znaju veoma puno načina za opstanak ali veoma malo o smislu tog opstanka. Iz puno razloga je taj impuls deformisan, ugušen, transformisan u pojačan nagon za opstankom. Sve to zbog raznih ne-znanja i pogrešnih znanja. Otuda nastaju sve deformacije u svim religijama. Ateizam je blaži oblik te deformacije. Mnogo je opasnija vikend duhovnost a još opasniji su religiozni dogmatizmi. Taj impuls je često namerno gušen, zakamufliran, itd..


Svako dete kada se rodi je potpuni homo religiosis. To je stanje svesti Tifareta (barem minimum, ako tu uopšte možemo govoriti o stanju svesti). Istovremeno to dete tada ima neku vrstu omnipotentnosti (mada još nema ekvivalentan fizički instrument). Tu omnipotentnost poseduje jer je još uvek ligere, još uvek nema potrebu za re-ligere. Razvojem se to ligere smanjuje i raste potreba za re-ligere. Razvojem se ta omnipotentnost sužava i ono postaje multipotentno, zatim jednopotentno a što je homo normalis, da bi na kraju (u većini slučajeva) to biće postalo impotentno. Vidimo da se kod običnog čoveka rastom i razvojem postepeno prisutnost, manifestovanost tog impulsa guši, smanjuje, a sve je više vidljiv i prisutan homo normalis, da upotrebim termin Wilchelm Reich-a. To je sudbina 90% homo sapiensa, otuda je toliko običnih ljudi i otuda malo izuzetnih.
Kod svega rečenog je važno razlikovati sledeće veoma slične i povezane termine. Koncentracija-Volja-Vera. Vera je slabo definisan pojam. A u stvari to je samo nivo koncentracije. Ako nije to onda je to samo slepa vera. Što je dharana kvalitetnija to je vera jača, tvrđa, tj. znanje se kompletira pročišćavanjem uma! Dakle, što je koncentracija kvalitetnija, volja je stabilnija, a i vera, tj. znanje je kvalitetnije! Mada ljudi čistog uma izbegavaju termin vera jer taj termin smrdi! Prava vera u konvencionalnom smislu podrazumeva ne-znanje (zato je svaka vera u stvari slepa vera), a kada mi govorimo o rezultatima dharane mislimo na – znanje!
Harmonija u prirodi je nešto najlepše. Ali je prepuna nasilja. To je borba svih protiv svih. Borba za energiju. U svetu homo sapiensa je isto. Zato je homo homini lupus. Tu se vidi na delu prva Budina Plemenita Istina. Čovek to ne može da ignoriše. Čak i ako ide ka bogu bilo kojim putem inicijacije, to ne može da ignoriše. Može samo da redukuje to nasilje i tu žalost na minimalnu meru. Ali čak i ako su dva čoveka na putu inicijacije, ta minimalna mera ne-etike, nasilja ili ‘prljavog posla’, nije kod njih dvojice ista. Bog ignoriše većinu moralnih kategorija čoveka, mada mu stalno govori i nameće neke takve kategorije. One su prolazne ili barem aktuelne kako kada, s vremena na vreme i zavise od puno komplementarnih faktora. Bog nameće te kategorije ali samo u cilju održavanja svoje harmonije koja se sprovodi po Univerzalnom Zakonu Jačega. Dakle, i homo homini lupus je komponenta puta ka bogu! Zato vidimo da je jedini i najpruhvatljiviji aksiom, kao kodeks ponašanja danas, aksiom – Čini po svojoj volji! Bez obzira šta ko mislio o autoru tog aksioma!