Kategorije
Joga

Samadi

Samadi je treći najvažniji događaj u životu svakog čoveka (naravno, onih koji su ga dostigli), ali najčešće je i najvažniji događaj. Ostala dva događaja su rođenje i smrt. Ali kod svih tih događaja, samadi je direktno ili indirektno prisutan.


    Već ljudi koji su disciplinovani u dharani su retkost a o djani da ne govorimo. O onima koji su dostigli samadi ima još manje smisla govoriti, mada teško da ne čujemo za takve ljude, ma koliko su retki. To je malo apsurdno i kontradiktorno. Ali, hteli to ili ne, takvi ljudi uvek nekako ‘procure’ vani ka svetlosti. Veoma malo ljudi je pisalo o samadiju, i to iz puno razloga. Prvi i osnovni razlog je jer je veoma malo ljudi uopšte dostiglo samadi. Drugi razlog je što je samadi strogo individualni jer je ograničen arsenalom Ruach-a kojega ima na raspolaganju. Zatim, to je tako fantastično iskustvo da su svi fascinirani tim iskustvom da im je analiziranje tog stanja sekundarno a post festum je veoma teško, odnosno samo po sećanju. Neki to objašnjavaju kao beskonačnu belinu, bivanje u Isusovom telu, bivanje u telu blaženstva, lebdenje nigde i svuda, svemogućnost, indiferentnost, bivanje u rajskom vrtu, u beskonačnom spokoju, stanje čiste svesti i još puno za realni život nemogućih predstava. A još manje ih je označilo i opisalo nivoe i stadije samadija, razlike među tim nivoima, zahtevnost i karakteristike svakog nivoa. I pored lepote tih objašnjenja, to nama danas nije dovoljno. Nama su potrebna naučno tehnička precizna objašnjenja. Sve to nam daje dovoljno razloga da smo nezadovoljni zaostavštinom spiritualno razvijenih ljudi iz istorije homo sapiensa.    Dakle, to su neki od razloga nejasnosti tog mentalnog stanja, tog stanja uma koje je jedino čisto stanje uma. Nečistom umu je veoma teško da pojmi a još teže da pokuša da objasni čisti um. Čisti um je prosvetljeni um, um u ravnoteži. Ravnoteža je stanje bez motiva, nemotiviranost čak i za jednu jedinu misao djane. Osnovna karakteristika svakog uma u samadiju, pa makar to bio i najniži nivo samadija, prvi samadi, samadi nivoa Tifareta, je indiferentnost. Odnosno, indiferentnost takva kako je pojmujemo fizikalno, je osnovna karakteristika tog najnižeg samadija. Svi viši nivoi samadija imaju tu indiferentnost nadgrađenu. Zamislite ‘kontrolisanu ili nemotiviranu indiferentnost’ Geburaha!?! To je stav realno moćnog gde jedino impuls iz Cheseda odlučuje da li se aktivirati, uključiti u bilo šta, ili ne! Ali i prvi, najniži samadi je uravnoteženi um. Zvuči malo kontradiktorno – uravnotežen um a indiferentan? Ali baš tako je. Um ne može da bude statičan i stabilan, mada ravnoteža to podrazumeva.  To je dinamična ravnoteža koja je jedino moguća u indiferentnosti.    Ovde moramo da dodamo da je svaki um ograničen svojom bazom podataka i da ta baza nekako daje ‘volumen’ samadija koji je tom umu dostupan. Drugim rečima, samadi tog uma je ‘ograničen’ fondom svojega znanja i razumevanja. Takav, prosvetljen čovek, um u samadiju, još uvek nije sveznajući ili svemogući u svojim kalkulacijama i manipulacijama sa konceptima. Dakle, tačna je tvrdnja da nepismen čovek može da dostigne samadi i to je fantastično dostignuće i po kvalitetu prva klasa, ali se ipak razlikuje od samadija obrazovanog čoveka. Razlika je u kvantitetu, ‘volumenu uma’ koji je u samadiju kao i mogućnostima tog uma da upotrebi to božansko stanje.    Sve dok čovek ne dostigne samadi na Tifaret, prvi pravi samadi, najniži samadi, on sam sebe ne vodi, ne odlučuje sam o sebi, bez obzira kako on gledao na to, da li je svestan toga ili ne. On samo delimično određuje sebe, delimično vodi sebe, a u izvesnoj meri je vođen, bilo da je to od sistema, društvenih pravila, nekog drugog čoveka, jakih tranzita, okolnosti, svojih slabosti i kompleksa, svojih ubeđenja, itd.. Sve dok ne dostigne samadi on je kao adolescent kojemu je potrebno vodstvo izvana. Na osnovu toga vidimo koliki je procenat odraslih ljudi. To nije baš ružičasta slika, ali tu smo. Takođe je moguće da čovek dostigne navedeni samadi a da još uvek mora da se povinuje mnogim okolnostima. Komplikovano!    Ako je tu indiferentnost onda je to blizu ravnodušnosti, znači nemotivisanosti. Ako je tu nemotivisanost onda je tu spokoj, nepostojanje tenzija i napetosti i zato je to spokoj, odnosno blaženo stanje bez napetosti. U svakodnevnom životu su tu uvek neke napetosti, motivi, težnje, potrebe, tendencije, tako da i ne osetimo taj spokoj nemotivisanosti. Ponekad u momentima ravnodušnosti možda pomislimo da je to baš to stanje, ali to su najčešće rezigniranosti ili umor ili zasićenosti a koje izazovu kratkotrajnu ravnodušnost. I takve ravnodušnosti obično vode u pospanost i to nije samadi.    Kod većine ljudi se samadi (bez izuzetaka) pokazuje kao belina, svetlost i skoro uvek se gubi osećaj za vreme. U samadiju je um čist, nema senki, nema tame, sve je svetlost, svuda gde dopire LVX je osvetljeno, svetlost dopire jednako daleko u oba smera i tako u sve smerove i tu nema neosvetljenih zona, tu nema razlika potencijala koje bi stvarale senke. Tu nema ni senke jedine misli djane koja je sama po sebi nečista i ima svoju senku. Otuda je sve osvetljeno, bez obzira koja boja dominira. U toj anuliranosti nema razlika potencijala, nema dinamike za koju je potrebno vreme (mada je tu sveopšta dinamika) u kojoj se i po kojoj se meri vreme. Vreme teče i u samadiju (to važi za sve samadije ispod Bezdana) ali to je sada neka vrsta statike i nemamo sa čime da uporedimo i izrazimo to proteklo vreme. Jer se ništa nije dogodilo. Subjekat kao da je bio isključen iz svih događanja mada je celo vreme bio unutar dinamike univerzuma a i sam je imao izvesnu (uravnoteženu) dinamiku unutar sebe. Ali bio je tako usklađen sa univerzumom da nije trpeo zbog ‘isključenosti’ iz univerzuma.    Samadi možemo nazvati i univerzalna ravnoteža što je samo još jedan od pokušaja da determinišemo indiferentnost. Ravnoteža se najbolje izražava na vagi ili koordinatnom sistemu. Ali to je predstava samo jednog elementa sistema uma. A takvih elemenata, sastavnih delova, je takoreći bezbroj i svi oni su u sopstvenoj ravnoteži, odnosno uravnoteženi su sopstvenom suprotnošću. Nisu ni u kakvom konfliktu sa svojim korelativom, opozicijom. A ako nisu u tenziji sa sopstvenom opozicijom time se isključuje i mogućnost da su u bilo kakvom konfliktu sa nekim drugim delom sistema. Dakle, samim time se postavlja i pitanje realnog postojanja subjekta!?! ‘Savršen i savršen su jedan savršen.’ Dakle nema više ni one jedne jedine misli djane! Podsetimo se one pojednostavljene izjave, definicije samadija, da je to sjedinjenje subjekta i objekta? Subjekat je čovek, um, koji je dostigao samadi. Objekat je sve izvan njega. To spajanje u stvari i ne mora da bude spajanje, identifkacija, nego je to uspostavljanje međusobne harmonije, sinhronizacija u tolikoj meri da su toliko usklađeni da funkcionišu kao jedno. Otuda se to imenuje spajanje. A to je samo univerzalno usklađenje.    Samadi je neodređeno, nepoznato stanje uma jer ga ne možemo determinisati niti uporediti ni sa jednim (nečistom umu) poznatim stanjem uma. Možemo reći da je samadi sastavljen od svih stanja uma plus da su sva ta stanja istovremeno transcendirana. Bilo šta da kažemo o samadiju putem konvencionalnih klasifikacija i kvalifikacija uma, je nepotpuno ako ne i netačno. Čak i ljudi koji su dostigli privremeni ili trajni samadi izbegavaju dublje analize tog stanja jer ne mogu puno da kažu na takav način, ne mogu da ga izraze uobičajenim sredstvima konvencionalnog nečistog uma. Zato obično upotrebe neku opštu rečenicu koja može da govori puno ali i ništa, ako u umu slušaoca ne postoji ‘isti žargon’. Ako ovde upotrebimo izraz ‘jedno sa svojim Svetim Anđelom Čuvarom’ to je tačno i to je dovoljno. Bez obzira što je to na prvi pogled veoma nejasno i ne govori puno. Pokušajmo to da verbalizujemo na sledeći način: subjekat je u ravnopravnom dijalogu, čak i u dobroj slozi sa svim delovima makrokosmosa. Jedino je u momentu rođenja bio u takvom stanju kada je determinisan energetski konstrukt kojega zovemo Sveti Anđeo Čuvar. To nije koncept uma, to je stanje uma bez koncepata, ali uz izvesnu prisutnost svih mogućih koncepata, ali tako aranžiranih da nijedan ne štrči, nije uznemiravajući za druge i pored eventuelne različitosti u njihovim intenzitetima. Dakle, ubijanjem misli (uravnoteženjem opozicijom) i koncepata uma (što nije samadi) dolazimo do stanja bez misli i bez koncepata, što jeste samadi.    Možemo li samadiju dodeliti i karakteristiku nemotivisanosti za bilo šta pa čak i za sam život? Teoretski sigurno da, ali u višim samadijima i praktično da. Svaki nivo samadija podrazumeva indiferentnost, što je nemotiviranost za bilo šta pa čak i za sam život. (Kako bi drugačije objasnili Isusov svesni odlazak u smrt?). Samo što intenzitet te karakteristike nije isti na svim nivoima samadija. Što se penjemo po sefirotima ta nemotiviranost se povećava, pojačava, odnosno kao da se ta indiferentnost nadgrađuje. Ali u praksi, pošto čovek dok je inkarniran ne može biti izolovan, ne može biti neispostavljen tetrisu univerzuma koji ga konstantno obasipava raznim uticajima, vetrovima sa svih strana, ti uticaji konstantno stvaraju izvesne razlike potenciala koje vape za anuliranjem. I evo, neki oblik motiviranosti je već tu. Znači, teoretski da, ali u praksi je to neodrživo, isto kao što ni matematička nula u fizikalnom pojmu momenta inercije (ne) postoji! Ali ona je itekako realna i funkcionalna je kod svake rotacije.   Taj pojam nemotivirnosti za bilo šta pa i za sam život lako možemo povezati i sa apatijom, nezainteresovanošću, inertnošću, stastikom. Tačno tako i jeste. Ali baš zbog stalnog tetrisa se to ne dešava. Čak i onim ograničenim i tupim umovima a kamo li prosvetljenim. Jer kada bi čovek dostizanjem samadija stao i prestao da se razvija to bi za njega bio kraj evolucije i ostao bi na tom nivou u tom istorijskom momentu. A homo sapiens tek treba da očekuje korist od prosvetljenog uma. To je ta poziivna uloga Apepa (kojega uvek iznova treba ubiti) u odnosu do Horusa.    Često upotrebljavam izraz indiferentnost. Zato jer je to matematički, geometrijaki veoma precizan termin i precizno oslikava stanje uma. Uglavnom se upotrebljavaju izrazi kao nenavezanost, praznina u srcu, praznina u umu, oslobođenost želje, nemotivisanost, neproračunatost, spokojnost, odsutnost cilja, bez strasti za rezultatom, zemlja bez želje, ne-lepljenje, nekonceptualnost, itd., itd.. Jedan od mojih omiljenih termina je – anuliranost razlike potencijala. Više volim svoje izraze od pesničkih ili epskih jer su precizniji. Najbolje je biti svestan i jednih i drugih bez obzira koje upotrebljavamo. Svi ti termini su epiteti za samadi, mada nijedan od njih ne govori o nivou samadija. Nivoi se determinišu drugim epitetima i karakteristikama. Intenzitetom, snagom, nadgradnjom indiferentnosti, ‘volumenom uma’, moćima i uvidima koji dolaze sami po sebi, simbolima koji dolaze, trajanjem, itd.. Jer, strahovita je veličina beskraja! Mnogi oksimoroni ‘sedaju’ na svoje mesto. Svaki koan nam je logičan. To smo osetili samo kada smo se rodili. Ali, ko se seća toga, kada nismo imali instrument da to memorišemo, a plus bili smo zapljusnuti beskonačnim bolom doline suza!    Samadi na izvestan način podrazumeva i besmrtnost, odnosno to je dostizanje izvesnog nivoa besmrtnosti. Dakle, osim mnogih identičnosti sa rođenjem, samadi ima mnogo dodirnih tačaka i sa smrću. Samadi, odnosno približenost samadiju je pokazatelj šta opstaje u Bardo stanju, mada zbog specifičnosti tog stanja, moguće je da ostaje malo ili mnogo. Zavisi od ‘volumena’ uravnoteženog dela Ruach-a.    Taj samadi rođenja je spontani, bez ega. Ego se kasnije sam razvija jer je potreban kao motor svesti, motiv za napredak, evoluciju. Ali pre nego što se ego sasvim osamostali i konačno nas odvoji od jedinstva sa svime, je prisutna izvesna identifikacija koja se pokazuje time da deca često za sebe govore u trećem licu. Odrastanjem i razvijanjem ega, taj samadi momenta rođenja se polako gubi u korist ega, odvajanja sebe, razlikovanjem sebe, identifikacijom sebe, identitetom. Imao čovek dostignuti samadi ili ne, ako nešto preživi Bardo stanje, taj deo je ponovna identifikacija subjekta sa svime. A intenzitet toga pokazuje ‘volumen’ Ruach-a, volumen onoga što je preživelo posmtnu dezintegraciju.    Svaki samadi kojega čovek dostigne je na izvestan način determinisam tadašnjim evolutivnim momentom homo sapiensa. To znači da se samadi današnjeg čoveka razlikuje od samadija čoveka od pre recimo 100 godina, i pored svih sličnosti. Jer samadi današnjeg čoveka treba da u sebi, u umu tog čoveka, sadrži odraz današnjeg momenta, što je mnogo veća masa znanja (kojega treba ukalkulisati u svoj harmonični mozaik sebe) nego pre sto godina. Naravno, moguć je danas samadi sa veoma malom dozom znanja, ali taj samadi nije odraz sadašnjeg momenta i doživeće odgovarajuće ‘priznanje’ za svoje dostignuće. Nameće se zaključak da je današnjem čoveku teže do samadija nego bilo kome bilo kada u istoriji? Nije tako, jer tu su i olakšavajuće okolnosti evolucije. ‘Sve je uvek kao što je bilo’. Samo da je danas veća količina materiala uma kojega treba obraditi.    Svako ‘normalan’ u samdiju postaje nenormalan zato jer više nije običan nego je božanski. Ali nečisti umovi to ne mogu da shvate i besmisleno je pokušavati daltonistu objašnjavati boje. A tek slepcu! Otuda je jedan lepi broj, broj 666, broj Velikog Živog Bića, Božanskog Bića, proglašen đavoljim brojem. A to je tek broj najnižeg samadija. Kako bi tek anatemisali brojeve postignuća viših samadija?! Zato još jednom – velika je, čudesna je, strašna je veličina beskraja! Ako se čovek ponovo rodi, on neće (ne želi) ponovo da bude isti, i on više nije isti kao i pre. Drugi to vide, vide da je drugačiji, vide da nije ‘normalan’ i ne razumeju ga i osuđuju ga, a ponekad ga obese i na krst!      Element teleme je danas neodvojiv od samadija. Jedno bez drugog je danas nezamislivo ako dotični um u samadiju hoće da bude u koraku sa vremenom, danas u aeonu teleme. Nemoguće je danas biti u stanju svesti Tifareta bez komponente teleme. Lično smatram da to nikada ni u istoriji nije bilo moguće da su odvojeni, mada to niko nije potvrdio. Ili je to razlog da za postignuća prethodnika pomislimo da su nepotpuna (što je malo verovatno) ili nisu na to obraćali pažnju jer možda nije ni bilo potrebno s obzirom na evolutivni i istorijski momenat tada u kojem su oni dostigli svoj samadi. Ne znamo koju tamu duha su oni tada rasterivali, protiv kojih otrova uma su se borili, itd.. S obzirom da mi danas rasterujemo jednu veoma ropsku, dekadentnu tamu duha, zato nam komponenta teleme u postignuću izgleda i jeste toliko značajna. Dakle, danas niko ne može dostignuti nivo Tifareta a da to nije telemitsko stanje. I pored malo manje strogog pristupa samadiju u usporedbi sa prethodnim udovima joge, sve ono što važi za djanu, po pitanju zahtevnosti, težine, samodiscipline, itd., važi i ovde!!! Jer, samadi je gledanje smrti u oči ali bez životne opasnosti, mada je subjektu tada svejedno za svoj život!

Kategorije
Joga

Djana

    Ne znam da li je u bilo kojoj knjizi o jogi pomenuta osnovna razlika između djane i samadija, odnosno na koji način praktičar može da ih razlikuje jer one su po viziji iste. I sada šta je šta? Obe su vizije iste, ali u djani je to jedna misao a u samadiju nema misli, mada je stanje isto i čak vizija može biti ista. U stvari to je i jedina razlika između ta dva stanja. Zato neki autoriteti čak  ponekad identifikuju ta dva stanja. Mora biti jasno – djana je jedna misao a samadi je stanje bez misli! Ali čak i jedna misao čiji je sadržaj da nema misli je samo djana a još ne i samadi Tu je i istovetnost i razlika između djane i samadija. Djana je logičan i trebalo bi da bude i spontan rezultat dharane. Rezultat napornog rada, a sada je tu drugačiji napor održanja tog stanja koji je jednako naporan.    U dharani, subjekat (operator) je u nekoj vrsti konflikta sa objektom, okolinom, koja ga obasipava impresijama preko čula ali i zbog previranja u samom umu, a čak i ta previranja možemo nazvati objektom. Dakle, nepromenjivi deo ili subjekat se bori i malo po malo pobeđuje objekta samo time da ga smanjuje. Neprimetno je to i integracija objekta u subjekta. Dakle subjekat se povećava, objekat se smanjuje, redukuje, malo po malo do te mere da nestaje potpuno. Ili ako je tako po volji subjekta, objekat može da bude jedan parcijalni deo, bilo koji deo subjekta. Imati samo jedan jedini deo, pojam, predmet, ideju kao objekat pa makar to bio i subjekat sam, je stanje djane. Dakle stanje uma gde je objekat samo jedan, izabrani pojam. To je identifikacija uma sa tim pojmom, predmetom. Sve ovo je mnogo lakše shvatljivo našem zapadnom, racionalnom umu, ako se predstavi kao volumensko širenje LVX-a na račun Apepa do potpunog anuliranja Apepa i dolaska do pozicija Tahutija na toj nedeterminisanoj granici LVX-a i NOX-a, belog i crnog, svetlog i tamnog. Zato je Tahuti predstavljen da stoji na beskonačnoj šahovskoj tabli. Vidi skicu u knjizi Brojevi 126-156, i moje komentare na Liber Israfel (u vezi šaha).    Mnogi autoriteti izjednačavaju djanu i samadi i govore ‘samadi na ovo’ ili ‘samadi na ono’. Na izvestan način to ima logike ali samo dok to traje. Zvuči malo besmisleno ako neko kaže ‘bio sam u samadiju na žuti trougao’, mada dok je to stanje trajalo zbog te identifikacije mogli bi reći da je to tačno. Ali ipak to nije tačno. Pokušajmo to da predstavimo ovako: pratjahara je izdvajanje iz konglomerata misli, neko izdvajanje iz dinamike uma da bi taj konglomerat, zbrku uopšte registrovali, postali je svesni da uopšte postoji i da smo to mi sami; dharana je svesna borba sa tom zbrkom da se smanji broj misli, da se obuzda i savlada ta zbrka; djana je redukovanje tih misli samo na jednu misao, svoju svesno izabranu. I samim time subjekat postaje ta misao jer ništa drugo ne postoji. Samadi je anuliranje i te jedne jedine misli. Dakle nije samadi jedinstvo subjekta i objekta nego je to djana. Samadi je anuliranje i subjekta i objekta (ako objekat uopšte i postoji za anuliranje). Samadi je anihilacija i subjekta i objekta čak i ako je objekat u stvari sam subjekat. Čista nekonceptualnost! U stvari jedina takva djana za nas i ima smisla, jer to je najviša djana i samim time ima elemente samadija.    Otuda je djana dovoljna da neko postane prorok ako hoće da i dalje živi u svetu živih ljudi. Ako malo kritičnije pogledamo, ne postoji živ čovek koji je dostigao samadi i ostao živ. Dakle, svi samadiji ispod Nirvikalpa samadija (mada ih je i Buda imenovao samadijima) nisu samadiji, ili po Drvetu Života, svi osvojeni nivoi svesti ispod Ketera su samo djane, mada se već osvojeni nivo Tifareta smatra za samadi. Ovo je ono mesto u starom zavetu kada Jehova kaže Mojsiju – Niko ne može videti moje lice i dalje živeti! Ali i djana je na Mojsiju uzrokovala ogromne, čak i fizičke promene!    Dakle nas ovde zanima djana, govorimo o djani u kojoj još uvek postoje subjekat i objekat ali gde je objekat subjekat sam a još uvek nije došlo do anihilacije. I tu dolazimo do relativno univerzalne ravnoteže koji zovemo indiferentnost, mada to ovde nije najbolji termin. Nema konflikta ni sa čime mada su svi mogući konflikti tu negde, latentno prisutni kao mogućnosti i samo čekaju. Samim time da nema konflikta sve teče, sve je moguće i harmonija ma kakva ona bila, je savršena. Ovo je teško objasniti i zamisliti i baš zato je pre ovoga potrebna dharana tako dugotrajna i tako teška. I tek kada se čovek izbori sa njom time dobija snagu da podnese ovo stanje. Postoje sporije i brže dharane ali uvek su naporne i ta količina napora kojega treba investirati je ekvivalentna alhemijskoj promeni u umu koja je potrebna da bi čovek podneo ovo stanje, a sve je to ekvivalento početnom konglomeratu misli u umu. Ako se čovek nije naoružao ovim treningom a ipak se odvaži na dugi put pomoću nekog stimulansa, osetiće nešto od ovih blagodeti ali ništa od toga neće imati pod kontrolom, neće biti gospodar i može postati rob.    Pratjahara je ‘latentni ne-rad’, mada je i to rad, dharana je glavni, najteži i najveći rad a djana je rezultat i jedini rad u djani je na održanju tog stanja, i samadi je takođe samo rezultat. Dakle djana ima sličnosti sa dharanom jer su oboje rad a sa samadijem ima sličnost jer su oboje rezultat. Zato mnogi jogijski autoriteti ove tri faze povezuju u jednu. Razlog više, jer postoji dharana na Ništa ili na Sve, što je u stvari djana i to je istovremeno pokušaj brzog ulaska u samadi, neka vrsta pokušaja ‘preskakanja’ djane. Nemojte da mislite da je to lako. Namerno govorim samo o radu a ne o rezultatima kako to izgleda, jer su kod svakog različiti. Jedino ću vam reći – radite dharanu! Prva prava djana koja vam se pojavi je apsolutno neka vizija vašeg Tifareta, jer drugačije i nije moguće. Pošto je Tifaret mesto bez senki, obično je to vizija svetlosti barem u početku a kasnije to može da bude i spektar boja, jer univerzalna harmonija je spektar boja. I dostupnost svega, ali ne u jednakoj meri. Naravno, može da bude i neki oblik vizije ili dinamike, a sve u skladu sa konstitucijom uma subjekta.    Svako ko je bar malo radio zahtevnije oblike dharane ili barem temeljito razmišljao o razmišljanju, ima predstavu o onome šta religiozni dušebrižnici misle pod lukavstvom đavola. Tek tada mogu da primete to perfidno i u početku neprimetno delovanje. Ali problem je što ni ti dušebrižnici to ne razumeju najbolje. Oni samo govore o nivou Nefeša a pravi đavo je na nivou uma, Ruach-a. Zato je pravi rad na sebi na nivou Ruach-a. Djana je najzad neka konkretna pobeda nad đavolom. Ali ne i konačna.    Sve ovo se može veoma lepo objasniti volumenskim predstavama uma, LVX-a, Apepa i NOX-a. Ovo je važno znati, jer mada dva čoveka žive na istoj našoj planeti, u istom univerzumu i u istoj ulici, njihove predstave djane će biti različite (ali ne zato jer je veoma malo verovatno da u istoj ulici dva čoveka dostignu djanu!). One će biti različite jer njih dvojica imaju drugačije konstitucije i volumene LVX-a a samim time i drugačije personalne Apepe.    Ako kažemo da je djana stanje uma, ako je to rezultat, to podrazumeva da to stanje traje. A da bi trajalo, da bi subjekat uspeo, da bi bio sposoban da to produži, održi izvesno vreme (što duže to bolje), potrebna je takva konstitucija uma koja je toliko uravnotežena da može da odoli valovima, plimama i osekama tetrisa na astralu i mentalu. A to se postiže dharanom (pod uslovom da su prethodnim nivoima obuzdani Nefeš i Guf), otuda je dharana glavni rad a djana i samadi rezultat. Ako se nekom srećkoviću dogodi zbog specifičnosti momenta (ili iz bilo kojih razloga) da uleti u djanu, a bez konstitucije uma koja garantuje održanje i barem izvesno trajanje tog stanja, onda će prvi astromentalni val u čidakašu da poremeti ili minira, uništi to stanje i um se vraća u dharanu ili čak u još niže, obično stanje. Subjekat je u stanju kao da mu je neko dozvolio da vidi najslađe slatkiše ali ne i da ih jede. Neka mu to bude dodatni stimulans za dharanu! Amen.    Djana je toliko naporna koliko je potrebno napora da se održi mir, ravnoteža. Mogućnosti za smetnje i poremećaje je isto koliko i kod dharane samo što smo sada jači, samim time da smo dogurali do djane! Ako je praktičar korak za korakom otklanjao ‘podvodne hridine’ iz svojeg uma, dakle ako je uravnotežio sve kontradiktornosti u svojem umu, onda će i njegova djana biti trajno kosmičko stanje sa veoma dugotrajnim rezultatima, i obratno.

Kategorije
Joga

Dharana

Ovo je deo jednog Poglavlja iz knjige KABALISTIČKA STRUKTURA MIKROKOSMOSA


    Ako smo odgovarajuće savladali prethodne, niže nivoe joge, sada, Dharana, koja je samo rad sa umom, ne bi trebalo da predstavlja napor. Naravno, od samog početka je tu prisutan rad sa umom, naročito u asani, mada to nije bilo toliko očito jer je pažnja (um) naizgled bila usmerena samo na telo. Ali i to usmeravanje pažnje na telo je u stvari i rad sa umom i na umu. Prethodni nivoi joge su bili potrebni da otklone potencijalne niže uzročnike smetnji koje bi se mogle javiti u umu. Jer, glavni rad je u umu, na umu, sa umom, dakle dharanom!
  Celovito predstavljanje uma nije moguće osim pogledom na njega iz sebe samog, iz sopstvenog centra. Geometrijski rečeno to bi bilo nešto kao pogled iz centra kugle po celom volumenu te iste kugle istovremeno, kao da gledamo celu unutrašnju površinu oboda kugle. A za to je potrebna fokusiranost uma. Jer ako je um rasejan možemo samo da vidimo delove tog volumena ili te površine. A za tu fokusiranost je potreban napor. Otuda postoje i tvrdnje da je dharana u stvari ‘nasilje’ nad umom, nasilje na mentalnom nivou. Nužno potrebno i poželjno nasilje. To i jeste nasilje u onolikoj meri koliko je fizički trening atletičara nasilje nad svojim telom. Zato su te vežbe naporne. Za vreme koncentracije na centar, a to je u stvari prava dharana (zato ću kasnije uglavnom upotrebljavati taj izraz), se vrši preusmeravanje tokova energija unutar uma. Pokušavaju da se obuzdaju vetrovi uma, da se umire oluje, da se uspostavi nepomična površina vode da je kao ogledalo, malo pesnički rečeno. To je nasilno rezanje grana uma (odvodnih manjih tokova, napotrebnih i nepoželjnih), potkresivanje, vajarstvo (kiparenje), preoblikovanje, dok ga se ne oblikuje u pravilnu kuglu. I po vanjskom obliku i po homogenosti unutar i po jednakoj kvaliteti unutar bez adhezivnih sila. Um se time ne ubija mada su to ‘hirurški potezi’ na umu. Sve su to nužni rezovi da se prevaziđu unutrašnje tenzije, kontradiktornosti, a to vodi transcendiranju. Postepenim približavanjem savršenstvu, uravnoteženosti, polako se gube štrčeći koncepti, sve štrčeće karakteristike uma, karaktera, svi ekstremi u ponašanju i mišljenju, sve negativne primese karaktera a pridobija se elastičnost u mišljenju i ponašanju. Dharanu je moguće izvoditi i na pojedine komponente uma, koncepte, kao i na pojedinačne simbole ili fizičke predmete. Ali ja sam ovde govorio u opštem smislu zato sam uzeo kuglu kao primer.
    Za vreme vežbi dharane mogu se javiti i javljaju se prekidi, odnosno periodi kada um pobegne ispod kontrole sebe samog. To su periodi, za vreme vežbanja ili izvan vežbanja tokom svakodnevnog života, kada um, da tako kažemo ‘ne zna za sebe’. Bez obzira šta su uzroci prekida, u praksi ih je teško pratiti a to i nema smisla jer se time uništi vežba. Osim toga, um je tako složen konglomerat da je nemoguće tragati za svim mogućim uzrocima prekida. Na kraju, to nije ni potrebno. Važno je prekid odmah uloviti, primetiti da se je dogodio i nastaviti nepomičnu svest. Ako dharana nije dobra, ako se upliću ostale misli (ostali nivoi svesti, ostali koncepti, preokupacije, sadržaji uma, ostali delovi uma), sve to smanjuje kvalitet dotične misli kao i uma u celini što nužno utiče na stvaranje ekvivalentnih okolnosti svakodnevnog života. Rasejani um tako deluje na astralni nivo a samim time i na materijalni svet. Tako rade umovi većine ljudi na planeti.
    Te smetnje i prekidi su u stvari pokazatelj kvalitete vežbe. A vrste tih prekida su različite. Postoji nekoliko klasifikacija, ali to sve zavisi od kvaliteta uma subjekta koji vežba. Etimološka povezanost uma, sa vetrom u nekim jezicima (arapski, hebrejski) je zbog načina rada uma, karakteristika uma koji produkuje misli, kao što vetar duva. Nikada se ne zna u kojem smeru može da krene vetar. Slično je i sa mislima. To je (logično) na nelogičan način. Znači obuzdavanje uma, dharana, je u stvari smanjivanje vetra (ili barem smanjenje broja smerova vetra) da bi ga se lakše usmerilo. Samo usmeren vetar je koristan, upotrebljiv. Isto je i sa umom. Sva evolucija čoveka je u stvari rad sa tim vetrom, umom i na tom umu, njegovo obuzdavanje, korigovanje, usmeravanje. A prekidi koji se javljaju za vreme dharane su u stvari otimanja tog vetra ispod kontrole centra, oko kojega je taj vetar skoncentrisan. Samadi je vreme bez vetra i bez oblika, čista svetlost, LVX!
    Smetnje i uzroci prekida za veme dharane mogu da budu sve impresije, sve što perceptivni mehanizmi organizma mogu da registruju, bilo da su to prijatne ili neprijatne impresije. Bilo da je njihovo unutrašnje ili vanjsko poreklo. Dakle, dharana je neka vrsta izolovanosti od smetnji, neka vrsta tendencije, ili bolje reći krvave borbe ka miru, izolaciji, i možemo reći samoći. Samoći uma. A samoća je za prosečnog čoveka najteža od svih kazni. Um naviknut na konstantnu aktivnost i primanje konstantnih impresija se lomi pod strahovitim nedostatkom dinamike impresija, bilo da su to hedonistička uživanja, bilo kontakti sa ljudima, bilo da je to lenjo vrludanje misli. Pošto je biće koherentna celina taj rad sa umom, mentalni nivo, je tesno povezan sa ostalim nižim nivoima bića, znači animalnom dušom (astralnim nivoom) i fizičkim telom (materijalnim nivoom). Oni bitno utiču na stanje uma. Znači osim samog uma, uzroci smetnji i prekida mogu da budu i sa tih nivoa. Otuda je u jogi tolika potreba po savladavanju nižih nivoa, udova joge, naročito asane i pranajame. Time se eliminiraju uzročnici smetnji sa tih nivoa.
    ‘Mentalna samoća’ može da bude usmerenost uma na nešto do identifikacije sa time (zbog elastičnosti fine materije uma, čidakaša) ali i ujedinjenje uma u samom sebi, fokusiranost ka sebi i u sebe. To ujedinjenje nužno vodi ka samoanuliranju. To podrazumeva sveobuhvatnost. Tako da ‘mentalna samoća’ je u stvari sveobuhvatnost, sveprisutnost. Dok čovek još nije u mentalnoj samoći, bilo da je to jednosmernost ili ujedinjenost (u sebe fokusiranost) on je u mentalnoj mnogostrukosti. Kada je u stanju usmerenosti onda je prisutan samo u jednoj komponenti te mnogostrukosti. A kada je u stanju u-sebe-fokusiranosti tada je transcendirao i jednosmernost-usmerenost. Dharana je prelaz, proces od spontanog plutanja do konačnog ujedinjenja uma, odnosno fokusiranosti u sebe.
     Dharana nudi i omogućava usporenu i razređenu ali zato i dugotrajnu inicijaciju pakla. Jer svaki napredak u dharani je u stvari ubijanje jednog nekontrolisanog pipka uma, ‘ubijanje jednog malog đavola’ u samom praktičaru. Za razliku od dramskih, ritualnih, dharana je veoma spora ali i najsigurnija inicijacija. Dramski rituali inicijacija su konstruisani da protresu odnose između više komponenti uma i da ih ponovo slože ali na viši, uređeniji način. Dharana radi isto to samo sporije, bez ‘šok efekata’. Dakle, samo dharanom je moguće savladati sve nesklade u umu, sve neravnoteže anulirati. Isto tako je moguće osloboditi se sve karme, svih ‘grehova’.