Kategorije
Kabala

C. O bezbožnicima (i veri) II

Možda je ovo nepotrebna tema, ali je neraskidivo povezana sa incijacijskim putem. Ko to ne vidi i ne razume daleko je od spoznavanja samog  sebe i pravog rada na sebi.

    Na račun vere kakvu danas poznajemo i njenog funkcionisanja, odnosno načina kojega propagira da bi trebalo funkcionisati, možemo navesti bezbroj primedbi. To je neefikasnost hrišćanske etike, ili bolje reći – prednosti telemitske mislenosti. Na primer – ko tebe kamenom, ti njega hlebom! Ne. To ne funkcioniše u svim slučjevima. Ko tebe kamenom, ti njega sa dva kamena! Osim ako to ne prihvatiš kao (samo)inicijaciju i iskupljenje. Ili si toliko jači da možeš mirno da mu daš hleb. Pa neće valjda slon mrava gađati kamenom jer ga je mrav udario z sve snage! Ili, ako te neko udari po jednom obrazu, ti mu ponudi i drugi obraz. Ne! Ko tebe udari po jednom obrazu, ti mu odseci glavu! Osim ako to ne prihvataš kao (samo)inicijaciju. Dakle, slon može mravu da okrene ii drugi obraz da ga ovaj udari. Ali ne i obratno. Tu je veoma važna dinstinkcija. Ne smemo olako i po istom aršinu shvatati te dogmatske aksiome. Sa ovim navedenim bi se složio i tako rekao svaki bankar na svetu (tako kažu i tako rade svi bankari), a naročito oni hrišćanski u Luksemburgu, Frankfurtu, Rimu, Londonu, Wall street-u. A većina ovih dvonogih bića na planeti se podvrgava (nesvesno i svesno) zakonima koji dolaze iz tih centara. Da li to nešto govori? Ili oni nisu pravi hrišćani ili je ta etika pogrešna. Ali kako oni mogu da ne budu hrišćani kada vladaju celim hrišćanskim svetom i velikim delom ostaloga sveta? I veliki su prijatelji sa Rimom! Šta tu smrdi? Neverovatno je kako se to teško uočava. Šta ne valja sa ljudskim mozgovima? Ne čudi onda tolika prisutnost slepe vere.

    Ovde moramo da naglasimo razliku između vere i molitve mada su one takoreći nerazdvojne. I molitva (ili molba) je na neki način izraz slabosti. To je aktivna nada. Ali ipak, moltva je konstruktivna, mada izražava nemoć. Ali ona je aktivnost, put, način kojim se postaje jači, da bi se oslobodili potrebe po nadi i slepoj veri. Čudi me da niko nije objasnio da je molitva u stvari zahtevna dharana. I samo takva molitva ima smisao. Ako molitva nije dharana onda je to besmisleno blejanje i čak samo potkrepljuje slepu veru.

    Telema ne traži i ne očekuje nikakvu veru ni od koga. Za telemu je potreban rad na sebi (pa makar i preko religioznih molitvi), sticanje znanja a zatim posledično i razumevanja što dovodi do nivoa svesti o sebi koji omogućuje realno sagledavanje svega. Vera je za idiote, slepce i nesposobne. Vera je samo kozmetizovano ozbiljniji oblik nade. A nada je za crve. Vera u sebe i svoje snage nema veze sa verom u religioznom smislu i zato je diskutabilan termin. Vera u sebe je znanje o sebi, svest o svojim sposobnostima i mogućnostima. To je u stvari znanje o sebi. A vera u religioznom smislu je zaslepljenost. Šta vi znate o bogu? Taj termin – vera – se je instalirao, ustalio, nametnuo jer se na inicijacijskom putu stalno radi na usklađenju subjekta sa naizgled nevidljivim zakonima. I ako nešto ne vidimo a ipak treba da mu se priklagodimo, nije teško da se takav termin nametne.

    Zašto je svaka vera u stvari slepa vera? Ako tu nema znanja, a uglavnom ga nema, javljaju se, odnosno jedino preostaju vera i nada. Ako je tu znanje onda tu nema mesta, nema potrebe ni za verom ni za nadom. Jer znamo na čemu smo. Ako je tu zavisnost od nekog trećeg faktora onda opet ne znamo sve i opet se javljaju vera i nada.  Ali ako je tu znanje pa čak i Razumevanje tek tada nema potrebe za verom i nadom. Ni teoretske podloge ni mogućnosti za njih. Jer nemaju ni za šta nepoznato da se uhvate. Isključena je mogućnost gorepomenutog apsurda. Vera i nada su uvek tu ako je prisutno nešto nepoznato a naročito ako je to nepoznato i jače i potencijalno opasno. A svaki čovek je u izvesnoj meri slep za budućnost. Tako je bog kreirao ovo naše biće. Ono jeste 666 ali samo potencijalno. I pošto to biće ne zna budućnost, evo podloge za veru i nadu i još mnoge druge njihove bljutave derivate. Zato je svaka vera slepa vera zbog slepila za budućnost.

Sumnja

    Sumnja je posledica nesigurnosti a to je posledica nedostatka informacija da bi se kompletirao nužni nivo znanja ili čak Razumevanje. Dakle, znanja je puno ali je nekompletno. Otuda se javljaju mnoga naizgled logična pitanja. A sve je to posledica ne-znanja odnosno nekompletnog znanja. I to je plodno tlo za veru u svim oblicima. Gde je vera tu je sigurno neki oblik ne-znanja. A gde je vera tu je i nada. To je začaran krug, zavrzlama. Više puta sam rekao da je nada za crve a vera je za budale. Svi promoteri vere navode sumnju kao najvećeg neprijatelja vere. Ali sumnja je zdrava skepsa, potreba za proverom. Čudno, ali i veru treba proveriti! Kako možemo a da nemamo potrebu za proverom nepoznatog. Provera je potvrda znanja ili ne-znanja. Dakle, slepa vera je kao promocija ne-znanja.

    Profesor može da veruje i da se nada da studenti poseduju znanje. Ali on im ne veruje. On čak i sumnja u to. Zato ima potrebu da ih proveri. On je čak i plaćen da sumnja i da ih proveri. Ako bi verovao da oni poseduju znanje, bez sumnje i provere, ispalo bi da on zagovara ne-znanje. Isto tako studenti mogu da veruju da znaju, ali bez provere (koja je posledica sumnje) nisu sigurni. Dakle, treba suočiti sumnju i veru i doći do znanja.

    Kakva je to vera ako čovek veruje da će da položi ispit? To uopšte nije vera u treligioznom smslu. To je motivisanost ili čak i želja ili optimizam. A nazvaše to verom u uspeh?! Ne znam šta znači vera u uspeh. Postoji svest o svojoj snazi, svojoj moći, sposobnostima, realna procena u uspeh ili neuspeh. To je znanje o predstojećem uspehu a ne vera. Jer čim je tu vera bez realnog znanja i moći da se dostigne uspeh, tu je samo nada. I vera. Ha ha.  A čovek koji se nada znači da ne zavisi samo od sebe.

    Ipak, neki oblik vere i nade je uvek prisutan. Ako radimo nešto a ne znamo da li će dati dobre rezultate. Mi ih očekujemo, nadamo se i verujemo da ćemo biti uspešni. Niko to ne zna i ne može garantovati. Mi učimo da položimo ispit, radimo vežbu da nešto dostignemo, radimo nešto treće da nešto napravimo. Uvek su tu u izvesnoj meri prisutni i vera i nada da ćemo nešto dostignuti. Ali to ni u kojem slučaju nisu religiozni termini. Zato su vera i nada u religioznom smislu veoma štetni i opasni, plus jer su bezbroj puta zloupotrebljeni. Zato pametan čovek živi tako da što manje veruje i da se što manje nada ali zato optimalno radi. Učenjem i radom smanjuje potrebu za verom i nadom.

Bezbožnici

   Ovde je važno takođe i definisati pojmove vernika, nevernika i bezbožnika.

Svako ko ne ceni sebe onoliko koliko bi trebao i koliko zaslužuje je bezbožnik jer ne uvažava vlastitu telemu. Okrenuo se je od svojega Svetog Anđela Čuvara. Podredio je sebe nekome ili nečemu. Time je stvorio ograničenje. Zato je i grešnik i bezbožnik. Čak i ako obožava nekog imaginarnog boga i sluša ga a zanemaruje svoju telemu je bezbožnik. To važi i za pojedince i za narode. Zato takvi pojedinci i narodi nastradaju. Svako odstupanje od svoje teleme, svako zaboravljanje sebe, svaka identifikacija sa nečim što niste vi je neka vrsta bezbožništva. To je uvek početak koji može voditi i vodi u mnogo veće grehove. Jer i to je već greh. Dakle ‘radi po svoje pa makar bilo i naopako’. Jer tada si telemit i nisi bezbožnik. Ako tako pogledamo onda vidimo da je veoma malo ljudi koji nisu bezbožnici. Ali oni koji nisu bezbožnici, ja ih ne imenujem vernicima. Jer vernici su slepi. Radije ih imenujem ljudi teleme. Ili ljudi koji znaju, osvešteni ljudi, ljudi koji imaju Razumevanje. Jer bez solidnog znanja i Razumevanja ne mogu da budu ni ljudi teleme. Bez toga su vernici i bezbožnici, odnosno verni bezbožnici. Bezbožnici ne ceneći sebe ne cene ni boga.

    Ako zaboraviš ko si i šta si, već si bezbožnik jer očigledno favorizuješ nešto drugo ispred svoje božanstvenosti. A okrenuti glavu od boga je najveći greh. I baš to je okretanje glave od boga a ne samo obožavanje zlatnog teleta. Ako povrediš nekoga takođe si bezbožnik i grešnik jer si povredio boga u drugom čoveku. Ali to još ne znači da si okrenuo glavu od svojega boga i zato je to manji greh. Veoma komplikovano. Pogledajmo onda na sebe veoma kritično i vidimo u kolikoj meri smo bezbožnici. Neki ljudi celo vreme.

    Najkraće rečeno, vernik (kakav glup termin) je samo onaj ko uvek u svojem umu ima boga. Više volim da ga imenujem božiji čovek a ne vernik. Vernik je budala, slepac. Dakle samo onaj koji je sam bog, kojemu bog prožima um, je božiji čovek. Svi drugi su bezbožnici jer imaju nešto drugo u umu. Veoma zahtevno je biti božiji čovek. Ali kada se desi da i takav božiji čovek zaboravi na boga, da nema boga u svojem umu, tada je i on bezbožnik. Ti nisi ono što misliš da jesi, ti si ono što misliš.

    Poznata nam je ona rečenica boga kada u hramu kaže verniku ‘Čekaću te vani’. I 99% vernika je tu ‘uhvaćeno u koracima’, napravilo je ličnu grešku, košarkaškim jezikom rečeno. Padaju na ispitu jer čim izađu iz hrama zaborave boga. A božiji čovek tada odgovara bogu ‘I ja ću tebe čekati!’ Ha. Koliko ih ima jajca da to kaže? Ko sme i može to da kaže onome koji je uvek i svuda?

    Božija dela, dobra dela, odlazak na hodočašće, hram, itd., itd., imaju smisla ali sva ta dela su drugorazredna u poređenju sa ‘misliti boga’, ‘bog u umu’, svesnost o bogu, biti bog. U jogi tome kažu – dharana na Adžnu. Šta praktično znači živeti u bogu? Imati svoj um ispunjen bogom. Neki to imenuju – nositi boga u srcu. Može. Održavati konstantno svest o i u bogu, odnosno biti svestan konstantne povezanosti sa bogom bez obzira koju aktivnost čovek da obavlja. Znate ono – vadite vodu iz bunara i radite dharanu! Dakle, vežba dharane produžena na celo vreme budnog stanja. Sve ostalo, svako drugo stanje je blaži ili teži oblik bezbožnosti. Veoma strogo gledanje. Ali matematički tačno. Otuda ona rečenica koja se u hrišćanstvu tako često ponavlja – Bože oprosti. Ima smisao s obzirom koliko puta tokom dana zaboravimo na boga, odnosno koliko malo o bogu uopšte mislimo.

Đavo

    Neko može postaviti pitanje – gde je tu đavo kod takvog božijeg čoveka? Preciznije pitanje bi glasilo – Gde je tu bivši đavo? Osvetljen je, transformisan je, integrisan je u LVX subjekta, božijeg čoveka. Sada su to armije tog božijeg čoveka, pokorene i kontrolisane. On je veliki vojskovođa a one su njegov integralni deo, jer ‘ne postoji nijedan deo njega koji nije božanski’. Kao što piše u piramidama.

    Dakle, đavo tu postoji samo u minimalnoj meri, nužnoj meri zbog stalnog tetrisa. Tu je razlika u tumačenju đavola u odnosu na dogmatske religije. Pravi božiji čovek se suočava sa đavolom, neprestano ga pobeđuje, neprestano ga neutrališe i apsolutno integriše u svoj sistem deo po deo. A religije ga teraju od sebe ili beže od njega. Zaboravljaju da od personalnog đavola (jer samo takav đavo i postoji) je nemoguće pobeći. Ako znate o čemu govorim.

    I na kraju da vas malo zbunim. Prosvetljenih ljudi je uvek premalo. Danas ih je takođe premalo. Ali svi oni (barem većina njih) su nevernici ali uopšte nisu bezbožnici. Ljudi čistog uma su uglavnom nevernici ali su veoma božiji ljudi. Nije im potrebno da budu vernici. Oni su poznavaoci.

Srećan Vam Jesenji Isemerias!