Ovom prilikom prilažemo jedan deo teksta trećeg poglavlja iz nove knjige – Rasprava o prenosu karme
Astro karta i aspekti planeta, čoveku determinišu vreme kada može i kada će da oplodi ili bude oplođena. To u izvesnoj meri determiniše datum rođenja deteta. A taj datum determiniše kartu i aspekte toga deteta. Znači karta roditelja i njihovi pojedinačni i zajednički aspekti, determinišu aspekte deteta. A time i još milion drugih stvari. Užasno! Znači, roditelji sa izvesnim aspektima i karakteristikama će stvoriti i dete sa sličnim ili istim aspektima! Rezultirajućim. Znači astro karta je rezultanta astro karti roditelja, kao što je dete rezultanta roditelja. Evo zašto neke ljude treba sterilizovati pravovremeno, pre nego što ostvare podmladak. Znači, ako majka ima neki težak aspekt u svojoj karti i ako otac u svojoj nema neki drugi koji ga anulira ili ublažuje, onda će i dete imati isti takav aspekat, i kroz život će vući isti ili sličan tip problema. To se najviše i najlakše vidi u zdravlju. Evo zašto su roditelji prokletstvo, po jednom žustrom zen tumačenju. Magički i kabalistički gledano, sve to je sasvim logično. Čudno bi bilo kada bi bilo suprotno. Kud će iver od klade? Kako može već determinisana frekfencija orgazma majke i njene jajne ćelije i frekfencija orgazma oca i njegovog spermatozona da stvori nešto što je izvan njihovih priroda? Ne može. Moguć je evolutivni napredak, samo radom tog novog bića na sebi. Silnom mukom. Tako roditelji usput, onako u dobroj veri, prenesu sva svoja prokletstva na decu, nesvesno. Jer deca biraju svoje roditelje više na osnovu njihovih slabosti a manje na osnovu vrlina. Zato su deca logičan nastavak roditelja. A za napredak je potreban krvav rad dece. Šteta što je sinastrija tako malo prisutna, jer dalo bi se izračunati mnogo toga o detetu još pre začeća, a na osnovu rezultirajuće astro karte oca i majke.
Hrišćanska mislenost hoće da na svaku dušu svali krivicu Greške Početka. Ako se dete pobuni protiv toga to je sasvim opravdano. Dovoljno je što dete mora da preuzme posledice (jer ih ne može nikako eskivirati) ali ne mora da preuzme i uzroke. Jer toliko ponižavanje i padove ne zaslužuju bogovi. A svako dete je bog, ili bliže je bogu nego odrasli čovek. Takva poniženja bogovi ne zahtevaju. To samo kiseli ljudski mozgovi propagiraju i zahtevaju. Zato treba reći da su deca robovi svojih roditelja, svojih predaka, nesretne žrtve i nevine žrtve, koje su žrtvovane a da to ni ne znaju, a niti roditelji ne znaju da su ih žrtvovali. Zato deca moraju bolno da kriknu u znak protesta, buđenja, oslobođenja, osveštavanja, mada sama nisu uzrok za tolika sranja od kojih ipak moraju sama da se oslobađaju. Sve to moramo da znamo da isto breme karme ne prebacimo i na svoje potomke. Da ne ponovimo greške naših predaka. Deca imaju pravo da se bune. Svo pravo imaju. Na skoro svakom frontu života. Jer mi smo prve generacije koje imaju neke predstave o slobodi, pravoj slobodi, pravoj emancipaciji. Mi smo ti koji vidimo bezbroj grešaka koje su napravili naši pretci u odgoju koje su generacijama radili. Danas deca kažu: ‘Dosta! Hoćemo vazduha!’ I imaju pravo. Amen!
Na licu svakog čoveka se vidi neobavljeni posao njegovih roditelja! Poznajemo samo par ljudi kojima njihovi roditelji nisu veoma otežali život, ili blago rečeno, kojima su pomogli. Postoji puno ljudi koje su njihovi roditelji na nekim frontovima opteretili a na drugima dali previše (da bi kompenzirali svoje greške). Oni ljudi koji izvršavaju svoju volju su se oslobodili tih opterećenja svojih roditelja ili su bili pošteđeni toga. Nažalost većina života većine ljudi protekne u toj borbi (Davida i Golijata) ili u pokušajima da se pobede ta opterećenja roditelja, da se anulira taj prenos karme koju roditelji sruče na leđa deteta tokom prvih godina života deteta.
Nefeš deteta se razvija još u embrionalnoj fazi i samo nastavlja od rođenja pa nadalje. Kod Ruach-a je malo drugačije jer se razvija sporije. Medicina već poznaje te rane faze razvoja Nefeša a koje se kasnije odražavaju i na Ruach-u, a to su analne, falusne i edipalne faze. To su rane faze, znači faze kod semena, kako bi to rekli taoisti. Odnos odraslih do dece u tim fazama nužno imaju posledice kasnije u životu tog deteta dok odrasta i kad odraste. Te posledice su crte ličnosti, komponente Ruach-a u tom odraslom čoveku. One mogu da budu i pozitivne i negativne. Te faze su izgradnja baze, temelja, oblikovanje Nefeša na temelju čega se kasnije oblikuje i Ruach. Taj Ruach kasnije postaje ‘gospodar’ ali nužno ima osobine, posledične osobine ranog razvojnog doba i oblika Nefeša. Ta veza inače traje ceo život. Od tog razvojnog doba zavisi da li će se kasnije taj Ruach toliko usavršiti i transcendirati tu bazu, osnovu, a i sebe samog. Najvažnije od svega tog otkrića medicine je da se zna da ‘to nastaje od toga’, ‘to je posledica toga’, tako da možemo da znamo da kada hoćemo da od deteta stvorimo ‘velikog čoveka’ sa takvim i takvim kvalitetima, onda dok je još seme moramo da ga odgajamo tako i tako, da sa njime postupamo tako i tako a ne po slepoj inerciji kako se radi hiljadama godina pre nas. To sve treba da zna svaki roditelj.
Svi kažu da se treba boriti i izboriti. Slažem se sa time. Ali da li postoji mogućnost da je ponekad život jači od čoveka, da mu je karma toliko teška, velika, da jednostavno ne može napred i pored toga da mu je sve jasno? Da samo tapka u mestu i da mu je i to već uspeh? Da li dopuštate mogućnost da su roditelji nekoga već toliko ‘zajebali’, ‘životno zajebali’ da on ma šta da pokuša u okviru svojih mogućnosti, taj ‘zajeb’ roditelja ne može da pobedi, otkloni? Da su mu roditelji stvorili, oblikovali takav mentalni i energetski konstrukt, toliko ga potkrepili nekim dogmama, da on jednostavno ne može ništa puno da uradi protiv toga? Da li to dopuštate? Ne! To sam i očekivao? Ali ako to ne dopuštate, odgovorite mi onda, zašto je radnička klasa toliko brojna na celom svetu? I zašto je toliko siromašnih na svetu a niko od njih ne želi da bude siromašan? Da li njih bog možda mrzi? Ili, sledeće pitanje, zašto svako od vas nema barem milion dolara? A svako od vas to želi? Ako neko kaže da ne želi, laže! Tu vidimo koliko roditelja uništi svoju decu, a ta deca kada odrastu ne mogu to da poprave, mada žele jer su nezadovoljna stanjem! Tu vidimo koliko je teško popraviti biljku koja je već izrasla ako joj je seme već bilo deformisano. Roditelji na svoju decu prenose svoje karme. Nenamerno. Ali time uništavaju svoju decu. Ne kažem da je karmička mogućnost svakog novorođenčeta da ima, zaradi milion dolara, ali 80% novorođenčadi ima te potencijale u sebi u momentu rođenja. Gde nestanu ti potencijali?
Prenos karme je moguć i dešava se ne samo sa roditelja na decu nego i unutar šire porodice, familije. Bilo da to zovemo ‘gensko nasleđe’ bilo ‘zajednički karakter’ ili ‘generacijski kontinuitet’, uvek je to prenos karme sa kolena na koleno. I uvek se na taj način na pleća deteta baca ‘tone karme’ u obliku nekih normi, imperativa, propozicija, navika, ‘kako treba’, koje zacementiraju već postojeći ali i budući mentalni konstrukt tog bića, tako da kada odraste teško da to sve prevaziđe. A evolucija to nužno zahteva. Narodi koji su sa tim balastima manje opterećeni brže napreduju. Kako roditeljima dokazati da je potrebna ta korekcija u odgoju dece? Kako im uopšte dokazati da više ne važi ono ‘kako su mene moji roditelji odgajali tako i ja odgajam svoje dete’? To više ne važi! To je nazadno i opasno po dete, po tog budućeg čoveka. Svaki roditelj bi želeo da mu dete postane pilot, ministar. Pa zašto onda to ne omogući tom svojem detetu, zašto ga od pelena ne priprema za pilota?! Ako hoće da njegovo dete evolutivno preskoči jednu generaciju (a to je moguće) roditelj treba da zasuče svoje rukave i svoje dete ne optereti do krajnosti nekim glupim i nepotrebnim i nefunkcionalnim balastima, pa ma kako ga imenovao, na primer generacijski kontinuitet, potrebna tradicija, dug prema precima itd.. U izvesnoj meri faktor genskog nasleđa postoji ali ga je moguće nadgraditi. Takođe deo tradicije treba očuvati i negovati, ali samo nužni deo. Ostatak treba da ide u muzej.