Koliko malo je ljudi na putu inicijacije? Zato što to ne može svako. Ha ha. Nije to prepotencija. To je realnost.
Zato jer su obični, mali, prosečni, nevažni ljudi.
Bez njih se može.
Kada umru malo ko plače za njima.
Kada umru malo toga ostaje iza njih, malo ko ih se seća.
Da li su lako zamenjivi? Da.
Da li su neophodni, važni, traženi? Ne.
Da li su lucidni? Ne.
Da li po nečemu štrče, osim po prosečnosti? Ne.
Da li rade nešto izuzetno? Ne.
Da li su sposobni za pošteni napor? Ne.
Da li su sposobni za kontinuitet i stalnu gradaciju intenziteta? Ne.
Imaju li klicu inertnosti, ležernosti, lenjosti? Da.
Da li je to uzrok njihove prosečnosti? Da.
Da li spontano i intenzivno teže ka zoni komfora? Da.
Čime se oduševljavaju? Bolje da ne znamo.
Čemu se smeju, koji humor vole? Glupostima?
Šta čitaju, šta gledaju na TV? Idiotluke.
Kako izgledaju? Nikako.
Imaju li kraljevsku mislenost? Daleko bilo.
Veruju li u boga i u kojega? Ha ha!
Da li znaju zašto imaju decu, ako ih imaju? Ako ne, zašto? Uuuff
Imaju li uravnotežen altruizam i egoizam? Ne.
Koliko smo ljudi iz istorije zapamtili? Zašto tako malo?
Zašto smo neke zapamtili? Jer nam nisu dozvolili da ih zaboravimo.
Da li je prosečni čovek jaka individua? Da je jak, ne bi bio prosečan.
Da li su svi oni vredni ljubavi? Da. Jer i pored svega navedenog – Svaki muškarac i svaka žena je zvezda!
Običnom čoveku su normalne i prihvatljive sve slabosti i poroci koje koriste obični ljudi, a izuzetni to ne rade.
Ako oni prave spisak šta još treba da se uradi pre smrti, taj spisak bi bio veoma dugačak. Najbolje je kada na tom spisku nema ničega.
Ako si statista, znači da nisi glavni junak ili nisi junak uopšte. Glavnih junaka je malo, statista je puno, otuda izuzetnih je malo, običnih je puno.
Da li su prosečni moćni? Ako jesu onda nisu prosečni. A ako su nemoćni povežimo to sa onom izrekom – Znanje je moć. Dakle, nemaju znanje.
Izuzetni nikada ne pada u bujicu psihologije mase. On misli svojom glavom. On nije deo mase. On nije kap u moru.
Prosečni čovek je idealni građanin, idealni poreski obveznik.
Prosečni čovek je statista, nikada ne diže revoluciju. Statisti su uvek dekor ili u životima drugih (glavnih) ili u revoluciji.
Prosečan čovek je deo mašine. Izuzetni je sam cela mašina.
Svako ima neku funkciju, ali nije funkcija svakog jednako važna.
U čemu je razika između prosečnog i izuzetnog? Samo u snazi.
10% populacije je karmički predodređeno (ili osuđeno) da budu statisti, ili čak još niži nivo. Bez obzira koji i koliki napor ulože, ostaju to što jesu.
Drugih 10% populacije su re-inkarnirani i imaju veliku šansu da se samorealizuju, ali i oni moraju da ulože veliki i pošteni napor. Ali oni imaju (dobre) karmičke predispozicije.
Preostalih 80% populacije je prosečno. Oni moraju da ulože pošteni napor da bi prešli u onih 10%. Većina ih to ne uradi mada bi trebali svi da pokušaju. Onih prvih 10% i onih 80% su ‘prvi put rođeni’, a onih najboljih 10% su re-inkarnirani.
Šta prosečnog čoveka čini prosečnim, običnim? Bezbroj malih, loših navika koje ga učine nevidljivim u masi, a koje oni smatraju normalnim i ljudskim. Zato prosečni ne štrče. Izuzetni uvek štrče. Svi geniji su neshvaćeni. Ko da ih shvati osim genija! Svi prosečni imaju razumevanja za sve te svoje slabosti, a ne razumeju štrčećeg, a naročito ne razumeju genija. Unikatnost nije karakteristika običnog. Karakteristika običnog je uniformnost.
Možda je ovo preoštar i žestok pogled na ljude, ali bog baš tako gleda na ljude!
Kod svega ovoga je važno znati uzrok, razlog zašto je to tako, odkuda te podele. Gde počinju. Ključna stvar i uzrok tih podela je stanje uma pojedinca. Kada kažemo stanje, mislimo na čistoću tog uma, strukturiranost tog uma, veličinu tog uma i oblik tog volumena (hipotetički rečeno) a važan je tip, kvalitet sadržine tog uma. Sve to su faktori koji određuju jakost epicentra tog uma, snagu misli i psihičkih slika koje taj um produkuje i emituje i kako ih produkuje. Ti procesi počinju da se detrminišu u ranom detinjstvu dok subjekat još ne može na to da utiče. Ali to mu trasira budući život.
Izgleda da je čovek igračka u nečijim rukama i treba stvarno da uloži pošteni i žestoki napor da bi se iskobeljao, ojačao i oslobodio.
Da od statiste postane glavni junak. To je drastičan napor i zato je tako malo statista koji postanu glavni junaci. Glavni junaci se stvaraju od ranog detinjstva, od malih nogu. Plus, potrebne su solidne karmičke predispozicije za to, bilo da su to zasluge prethodnih inkarnacija subjekta (ako su one uopšte postojale) ili solidan nivo pameti kod njegovih roditelja, da mu oni nisu preneli tone karme na njegova leđa. Svi statisti u životu imaju tone karme na leđima, bilo da je njihova lična ili su im roditelji to natovarili (ako su prvi put rođeni).
Danas su izuzetna vremena. Danas čovečanstvu više nego ikada nedostaju izuzetni ljudi. Pogledajmo sve lidere sveta danas, intelektualce, akademike. Svi su školovami, obrazovani, puni znanja, informacija, ali nijednog izuzetnog. Nijednog čistog uma. Ali, na muci se poznaju junaci. Mudar čovek može samo da bude veseo da su danas ovakva vremena. Pošto nema izuzetnih, ovo vreme će nužno da ih iznedri, po sili prilika, po zakonu nužnosti. Zato ne treba tugovati nad promenama nego ih prihvatiti, uživati u zahtevnosti momenta. Svaku teškoću iskoristiti za inicijacijski efekat.
Ali i pored svega toga, pored sve prosečnosti i relativne nevažnosti, samo ako su homo sapiensi, za njih važi aksiom – Svaki muškarac i svaka žena je zvezda. A to znači izvesni dignitet, latentni ili aktivni. Bog je stvarno darežljiv.
Ako čovek nema vremena da radi na sebi, inicijacijski rad, ako nema vremena i mogućnosti da počne da otkriva smisao svojega postojanja, ko je i šta je, zašto ga je bog uopšte stvorio, onda je on ovca. A možda i rob. Ako ceo život nešto radi a ne zna zašto to radi onda je jednosmerno usmerena ovca. A možda i rob. Ne vidim ništa veliko u tome. Religije su obavile fantastičan posao zaglupljivanja čovečanstva. Jedino telemitska mislenost nudi drugačiji stav. Ljudi rade milion stvari a ne znaju zašto to rade. Zato jer isto rade i svi ostali, jer su to radili i preci, jer je to u trendu, ittd., itd.. Nije se lako osloboditi tog betona u glavi. Zato ne treba da se čudimo što je na planeti danas toliko savremenih robova. Zbog svega toga 9/10 čovečanstva su samo statisti na ovoj planeti.
Ako čovek odživi svoj život, čak i ako je bio ispravan i uspešan, a ne zna smisao svega toga onda kao da nije ni živeo. Jer u Bardo stanju se neće snaći i podlećiće prvoj strasti, odnosno bogovi će ga rastrgnuti a on neće znati ni moći da se tome odupre. Ako čovek večinu svojega života utroši u preživljavanje, on nije slobodan, on je statista ili rob.