Kako bog vrši selekciju? Svi su njegova deca i sve on jednako voli. Zamislimo da ima 12 sinova ili više ili čak 22. Svi su oni različiti. Od umetnika, generala, naučnika, lopova, prosjaka, direktora, ubica, profesora, predsednika, sveštenika, pekara, prostitutki i svih ostalih mogućih varijanti. Svi su oni njegova deca i sve ih on voli. A vidi da su neki loši. Kao i njegovi unuci. On zna da treba da uradi selekciju. Ali ne može on tek tako da ubija svoju krv. Uvek traži blagi način čak i ako ubicu treba da ubije. Jer, ako on udari na svojega sina, udara na sebe. Zato te selekcije teku sporo. Oni potomci koji su najdalji od njega, njih najlakše žrtvuje. I obratno. A blizina bogu se rangira po mnogim kriterijumima, osobinama. Dakle, ako već mora da ubije deo sebe, zbog nekog sopstvenog nesavršenstva, onda on to čini sa što manje bola za sebe, tako da i egzekucija nekog dela sebe treba da ima kolateralni ili direktni dobitak. I najveći grešnik je njegovo dete. I njegova ekzekucija, ako ona mora da se dogodi, će biti izvršena sa nećkanjem ili sa nekom koristi, profitom u nekom obliku.
To je malo pesničko-religiozni pristup i objašnjenje, što ne znači da nije tačno. Ali čak i to objašnjenje se uklapa u mnogo više tehničko objašnjenje karme – Ljudi se međusobno ‘traže’ i nađu, sa kompatibilnim karmama, da bi jedni drugima omogućili izvršavanje karme, bez obzira da li su one bolne ili ne i da li su oni svesni toga ili ne. Različiti ljudi znaju različite stvari. I baš zato je ovaj svet zanimljiv. Kada bi svi znali sve bilo bi dosadno. Znate ono – kreativni lažov izgubio inspiraciju i otišao kod poštenog čoveka po savet. Spontanost nameće igra NOX-a i LVX-a, to je tajna života. Suprotnost spontanosti je programiranost a to je predvidljivost i predviđenost. Opet bi bilo dosadno. Igra tetrisa i baze tera čoveka na spontanost. A čovek se bori da što više sazna o NOX-u i time smanji tu nužnu neizvesnost.
Umesto da se bore, oni se mole. Onaj ko se bori u najslabijem slučaju pokušava da bude jači. A u najboljem slučaju postaje jači i pobeđuje. Čim se moliš, sebe stavljaš u podređeni položaj. Nikoga ne treba moliti. Ni boga. U stvari možda jedino boga ne treba moliti. Jer bog ti uvek da baš ono što si zaslužio. Molio ti njega ili ne molio, on je odličan matematičar na duge staze. Nikada manje, nikada više. Bog voli trgovinu. U stvari čak i ako je ne voli uvek trguje pošteno. Ljudi trguju nepošteno i zato neki ljudi vole da ih se moli, a neki ljudi moraju da mole druge ljude. Zbog slabosti i zbog ne-znanja. Ali ako već moliš boga, to znači da hoćeš nešto više nego što zaslužuješ. To je opet trgovina. Zar nije dostojanstvenije ponuditi nešto bogu za poštenu trgovinu nego se ljigavo moliti? Ljudi pribegavaju molitvi jer ništa ne košta. A u stvari, prava molitva je veliki napor. Prava molitva treba da bude kvalitetna dharana. Ali i tada je to prava trgovina, poštena trgovina.
Bog iz mašine ili bog iz vedra neba. Kako izgleda pravi primer deus ex machina? Koje su to astralne eksplozije i pucanja? Kakve su to drastične promene u materijalnosti, drastične slučajnosti, drastični i neverovatni preokreti? Kolike zalihe energije su potrebne za to? Mnogo veće nego za obična događanja! Jer to je preusmeravanje toka reke. To je veliko posezanje u uobičajeni scenario! Koliko jaka invokacija je potrebna ili neki drugi napor da bi se dogodio deus ex machina? Zavisi odakle se startuje, šta se želi, dakle, od predispozicija. Sve magičke moći su primer deus ex machina. Ali samo za posmatrača sa strane koji ne zna pozadinu. S obzirom na složenost tetrisa (i baze) i raznolikosti dinamike, ponekad je dovoljna i mala promena pa da izazove velike posledične promene. Menjanjem jedne kockice mozaika, jedne figure tetrisa, menja se kompletni kasniji tok događanja. I ako se takva stvar ubode, pogodi, onda i bez magičkih moći izaziva taj efekat. Ne smemo zaboraviti – MOGUĆNOSTI JE BEZBROJ! Ali samo ako poznajemo sve kockice mozaika, ako vidimo celu sliku. A mi, bića koja sebe prepotentno imenujeo ljudi, veoma veoma retko vidimo koliko toliko celu sliku svih silnica koje oblikuju našu svakodnevnu realnost. Jer ne pznajemo onih 22 sina boga i njihove međuodnose. Dakle, to je prvi korak.
Ništa u materijalnosti se ne dešava bez astralnog pokretača. Čak i u slučaju da je više nego vidljiv materijalni pokretač, da je uzrok događanja čisti materijalni pokretač, jedini pokretač. To samo znači da je na astralu toliko energije da ona već ima svojeg materijalnog predstavnika koji lakše pokrene događanje, nego u slučaju da on ne postoji pa je potreban deus ex machina. Znači, ako hoćemo promenu u materijalnosti, samo treba da sakupimo dovoljno prane pravog tipa i ta prana će pokrenuti svoje materijalne predstavnike u skladu sa njihovom prirodom i funkcijom.
Ako neko izvede neku uspešnu i jaku invokaciju, prizove izvesnu energiju u materiju i tu sprovede neke konkretne promene koje su izvan planiranog spontanog toka događanja, scenarija, to je deus ex machina. Za druge ljude koji to nisu očekivali i nisu svesi da je to rad nekog čoveka, to je čudo. Ali za tog magičara koji je to izveo to je normalna posledica njegovog rada. Deus ex machina je čudo, ili neočekivani preokret događanja. Ali sa božije tačke gledanja, sve je logična posledica nečeg prethodnog i deus ex machina ne postoji. Odnosno, sve što se dešava je deus ex machina. Isto tako možemo reći za neki srećan preokret da je to deus ex machina. A u stvari to je samo posledica nekog i nečijeg minulog rada. Zato je Konfučije rekao da je sreća za budale. Ali ljudi vole da veruju u deda Mraza, u Crvenkapu i sedamdeset i sedam patuljaka, u bezmadežno začeće i još bezbroj budalaština, samo da bi im to olakšalo život. Ako im to olakšava život, neka veruju. Samo ne znam da li noju spašava život to što stavi glavu u pesak.