Šta bi trebalo da predstavlja, izražava, devica Marija sa malim Isusom?
Prvo pogledajmo šta nam crkvenjaci govore o tome. Samo nebuloze. Bezmadežno začeće i rođenje! Mentalno nelogično, fizički nemoguće.
A šta bi to trebalo da predstavlja? Stazu Gimel i Tifaret. Samo to. Ali i u tom slučaju je to nepotpuna predstava jer u Stazi Gimel postoji i muški deo. Znači ova predstava je nepotpuna i nelogična, nedovoljno savršena. Ne izražava na pravi način proces razvoja mezle od Ketera ka dole. Drugo je pitanje zašto je potpuno androgina Staza dobila samo žensko ime – Prvosveštenica. Samo zato jer daje rođenje. Ali ako daje rođenje, nikako nije više nevina. To je oksimoron postojanja. Ali u toj vibracijskoj fazi je to moguće. Kako to objasniti običnim umovima koji ni TV dnevnik ne razumeju?
Šta treba da se uradi danas?
Samo dnevne prakse! Efemerije! Brojčana vrednost reči efemerija je 666! Ha ha. Nekima su efemerije 10 minuta na dan a nekima 24 sata dnevno. Izaberite. Gde ste vi? Sve ostale aktivnosti su posledično posledični derivati toga i ekvivalentno njihovom nižem položaju na toj top listi i bog ih vrednuje. Da ne pomislite da radite nešto važno. Ha ha.
U Liber AL postoji jedna rečenica ‘Postojanje je čista radost’. Da li možete da objasnite tu rečenicu? Šta to znači, zašto je to tako?
Moguće je na puno načina objasniti svaku rečenicu iz Liber AL, pa i ovu navedenu. Ali pokušajmo. Postojati znači biti prisutan i u Malkutu (naravno i u višim sefirotima). A to znači da je mezla prošla ceo put od Ketera do Malkuta. Stogla je do materijalizacije, nije se porazgubila u mnogim deltama. Kakva je takva je ali je ipak stigla do kraja puta. Bilo kao čovek ili običan kamen. I zato ima neku kompletnost. Ako je nešto kompletno i bogu je drago, jer mu je slično. A čovek je najkompletnije biće na planeti Zemlji i otuda radost zbog toga. Čak se i bog raduje takvoj kompletnosti. Bog se raduje svemu stvorenom jer su to delovi njegovog tela. A ako to biće, taj čovek, još dodatno sebe usavrši inicijacijom i dostigne cilj re-ligere, nema kraja radosti boga.
Dakle, mezla je sebe manifestovala, prešla je ceo put od Ketera do Malkuta. I ako je već u obliku čoveka znači da ima strahovite potencijale. To da je ta radost zamagljena, smanjena, prenosom karme je druga tema.
Da li je bog svemoguć?
Da, ali ne u svakom momentu. To nije provereno i zato je diskutabilno. Zato i postoji izreka Deus ex machina. Moja omiljena. Ali u kontinuumu gledano, apsolutno je svemoguć. I ako već uvažavamo kontinuum, onda ni deus ex machina ne postoji.
Zašto je toliko važan kontinuitet u vežbanju?
Bezbroj puta postavljeno pitanje. Znači da to ljude veoma žulji. A odgovor je uvek isti. Zato jer bez toga nema napretka! Od prvog dana prvog razreda osnovne škole ste u nekom kontinuitetu edukacije. Zamislite da ste imali pauze po nekoliko godina, koliko i kako bi napredovali. Stvar koja se stalno prlja i kontaminira nečim mora stalno i da se čisti. Mehaničari svaki dan peru ruke i čak čiste svoje oruđe i alat. A vi ste sopstveni autopsihomehaničar i morate svaki dan da uradite ritualna astromentalna čišćenja. To je kao i pranje zuba svaki dan. A stvar koja je izvorno kontaminirana posledicama takozvanog ‘izvornog greha’ (koji glup izraz!) i koja se je veoma kontaminirala jakim prenosom karme, mora stalno po malo da se čisti. Čak i ako nije na putu inicijacije. Neke žešće katarze možda i ne preživi. Zato je potreban kontinuitet. Blaže vežbe ali konstantne.
Šta je sreća i da li ona postoji?
To je apsolutno neki minuli rad. Vaš ili od nekoga. To nije slučajnost (jer slučajnosti nema) da su Kairos i Fortuna tada prošli pored vas i pomilovali vas po glavi. Ne. Oni su oduvek tu gde jesu, a neki vaš minuli rad, ili nečiji minuli rad, je u tom beskonačnom uzročno-posledičnom lancu izrežirao situaciju da ste vi prošli pored njih i oni su vas pomilovali po glavi. Dakle, sreća postoji i to je specifični pokazatelj odnosa snaga vašega LVX-a i okolnosti. To da imaš pametne roditelje! To da nisu previše karme preneli na tebe. To da ti nisu kontaminirali mental sa nepotrebnim religijskim, kulturnim, sociološkim, porodičnim, tradicionalnim, moralnim i ideološkim otrovima. Ako sve te uslove ispunjavaš, imaš sve, možeš da uradiš sve i bez pomoći Fortune. Jer ona je već tu. Stvarno se nadam da razumete šta govorim.
Ako kažemo da postoji slučajnost znači da dopuštamo mogućnost da se nešto dešava bez uzroka, a to je nemoguće. Postoji samo kontinuitet i sve što se dešava mora da je u tom kontinuitetu. Pa i sreća. Sve što se dešava je rezultat nečega od pre, nekog, nečijeg i nekadašnjeg minulog rada. Tako i sreća. Zakon prenosa karme se potpuno uklapa u to. Svi neobavljeni poslovi roditelja padaju na leđa deci i potomcima, ulaze u spisak obaveza dece. Kao i obavljeni, u koje spada i sreća.
Zašto je dharana toliko važna?
Najteže je raditi na sebi. Ljudi bi sve uradili samo da ne rade na sebi! Rad na sebi je uglavnom rad na svojem umu. Dakle, to je dodatni mentalni napor. Od svih osam udova joge dharana je jedini pravi rad, ili barem najteži i najvažniji deo. Najzahtevniji. Prethodni udovi joge su pripreme za dharanu, da uopšte bude moguća i da bude lakša. A kada se dostigne potrebni nivo dharane nakon toga je samo produženje i održavanje tog stanja.
Šta je smisao i u čemu je razlika u podeli na sefirote i podeli na delove duše?
Podela na sefirote bi u grubo i veoma pojednostavljeno, krajnje pojednostavljeno, izgledala ovako. Uzmimo na primer automobil kao neki relativno savršeni mehanizam. I sada ga seciramo na delove po nekoj hijerarhiji, bilo da je to po težini materiala ili volumenu materiala ili po zastupljenosti materiala. Na primer, tu je toliko stakla, toliko metala, toliko žica, toliko plastike, toliko gume, toliko farbe, toliko ulja, toliko skaja, toliko benzina, itd., itd.. Naravno da su svi ti sastavni delovi povezani i isprepleteni ali postavli smo ih u neki logičan red i hijerarhiju. Uzročno posledičnu.
A kod podele na delove duše to izgleda ovako. Delimo na sastavne delove po funkcionalnosti. Malo grublja podela ali jasnija, upotrebljivija. Dakle, imamo karburator, sistem za hlađenje, motor, glavu motora, akumulator, sistem rasvete, benzin, točkove, brisače, sistem za upravljanje, itd., i opet je sve to povezano u funkcionalnu celinu. Obe te podele su smislene i potrebne.
Da li uspeh na putu inicijacije zavisi samo od subjekta i njegovog rada?
Pa od koga drugog to uopšte i može da zavisi! Ko drugi uopšte može da dovede subjekta do samadija? Možda neko drugi može da odradi deo njegove karme, ali onaj suštinski deo oblikovanja uma, Ruach-a, koji vodi do samadija, može i mora samo sam. Svako za sebe. Jer to je alhemijska promena u umu koju um sam radi na sebi.
Druga stvar je koliko će neko biti uspešan i da li je dostizanje samadija dostupno nekom subjektu u tekućoj inkarnaciji s obzirom na njegov rad. Tu izgleda da ne zavisi sve od njega. Samo naizgled. Može čovek da počne taj rad na vreme (kada je to?), recimo u svojoj 20-toj godini i radi efemerije ceo život i da to nije dovoljno da dostigne samadi. To su nerealizovani monasi svih religija na planeti.
Dakle, zavisi kada počne sa radom na sebi, koliko radi, kako radi, koje efemerije radi, da li ima pravog učitelja, da li uopšte ima učitelja, sa koliko sopstvene karme se suočava, koliko ima samodiscpline, kakve mentalne predispozicije poseduje, koliko ima logistike, koliko karme su mu preneli i natovarili na njegova nežna pleća dok je bio dete, itd., itd.. Sve su to faktori koji utiču.