Satanizam II
Da li ikada ide na bolovanje?
Kažu da đavo ne spava. Ali ni bog ne spava. Đavo je potreban bogu kao izvršioc radova, prljavih poslova. U stvari on je tu da natera čoveka da obavi prljavi posao i dođe do boga. Đavo je tu da bude žrtvovan. Tetris je dokaz toga da ni bog ni đavo ne spavaju. I sa više tačke gledano, uvek se zajebavaju.
Potencijalni đavo je svaki onaj deo tebe kojega nemaš pod kontrolom, a pravi đavo je onaj deo tebe kojega dugo nemaš pod kontrolom (a trebao bi) i koji je ojačao da ti već stvara probleme. Separatni deo tebe koji parazitira na tebi a ipak je nezavistan (hoće da bude nezavistan).
Savršenstvo koje stoji ne postoji. Zato se mandala uništava odmah čim se završi. Zato jednakokraki krst (kao najjjednostavnija mandala) nije održiv, zato je samadi na Tifaret teško održiv, ali to ne znači da krst treba predstaviti na hrišćanski način. Jer sva četiri kraka se konstantno nadgrađuju. Dakle, krst je najjednostavnija statička mandala i već takav je neodrživ. Mnogo savršenija i mudrija predstava je egipatska Sfinga. I ako je to hrišćanski krst, dakle sa dužim samo jednim krakom, tek to je klipotična trajna predstava. I ako već upotrebljavamo krst, neka to bude jednakokraki. Ako hoćemo da ipak izrazimo, očuvamo i prikažemo globalnu dinamiku preko krsta, onda ga treba prikazati tako da onaj nejednaki, štrčeći krak ne bude uvek onaj donji, nego svaki od njih, kako kada. Nadam se da razumete o čemu govorim. Krst (jednakokraki) je najjednostavnija predstava savršenog čoveka. I tu đavo nema za šta da se uhvati jer takav čovek nema slabosti. Takav čovek je đavolu ljigav i klizav kao riba. Kastaneda je to imnovao da su takvi ljudi đavolu bljutava hrana. I zato đavo odlazi od takvog čoveka, nema za šta da se zakači, odnosno anulira se. A neki su to interpretirali – đavo se boji krsta. Da, ali boji se samo od jednakokrakog krsta. Ali veoma voli krst sa svim nejednakim krakovima. Realna predstava čoveka treba da je dinamična a to znači da se dužina svakog kraka menja, povećava i to nejednakom brzinom, ali u globalu treba da idu nekako što više ravnomerno. Priziv (personalnog) đavola je priziv baš tih nejednakosti, tih razlika u dužini krakova. Ako su kraci uravnoteženi onda nema šta da se prizove. Ako je samo jedan krak hronično duži i neuravnotežen onda je tu puno materijala za đavola. Zato se hrišćani toliko boje đavola. A istovremeno ga prizivaju sa nepravilnim oblikom krsta.
Dakle, đavo voli krst sa svim nejednakim krakovima. Ako su krakovi jednaki on se sam anulira. Kao i Sfinga. E moj dragi Sigmunde, prerano si se zaustavio.
— —– —
Zamislimo da čoveku koji nikada nije video krst, pokažemo krst, jednakokraki. Šta će on da pomisli, zaključi? Na primer: četiri jednaka kraka iz centra; uravnotežena predstava; statika; oko ovoga može da se opiše kružnica; savršeni odnos vertikalnog i horizontalnog pravca; nešto stabilno ali može imati dinamiku; ovo je trajno neodrživo; šta sleduje ako se jedan ili više krakova produži, poveća; ili samo opozicijski; ovo je trajno neodrživa stabilnost osim u materiji, itd., itd.. Nigde se ne pominje smrt! Ili ako bi takav čovek prvi put video pentagram. Verovatno bi rezonovao ovako: pentagon sa pet krakova; ekspanzija; pet ravnopravnih delova ali jedan gornji dominira; itd., ali nigde se ne pominje đavo! Da li sve to nešto govori? U savršenstvu ne postoji đavo.
— —– —
Sve tvoje slabosti su moja oružja protiv tebe. Tako kaže đavo. Tako kaže pravi strateg. A pravi strateg mora da ima đavolji plan, pakleni plan. Dakle, ako poznaješ neprijatelja već imaš oružje protiv njega. Jer nema čoveka bez slabe tačke. Ne postoji katastrofa koju nije moguće iskoristiti. Ako znaš gde ima razliku potencijala, gde ima neravnoteže, onda znaš njegovu slabu tačku. A neravnoteže su tamo gde nije indiferentan, gde nešto voli ili nešto ne voli. Tu mu je neki krak krsta duži ili kraći. Bilo šta da je to. Već smo rekli da nema čoveka bez slabe tačke. Dakle, svako nešto želi, svako ima neki motiv. Jedino je ‘bez strasti za rezultatom’ savršen put. Bog pažljivo prati rad đavola i time daje šansu čoveku.
— —– —
Ritual Liber Samekh je upotrebljavan kao ritual egzorcizma. Egzorcizma u smislu izlečenja. A šta je izlečenje? Uspostavljanje harmonije, anuliranje bolesti. A šta je bolest? Disharmonija, ograničenje, svađa čoveka i boga, svađa bogova unutar čoveka. Dakle, šta je egzorcizam? Isterivanje đavola. A šta je đavo? Ha, ha. Izgleda da isterujemo nešto a ne znamo šta. Ali simptomi đavola su svuda oko nas mada ga niko nije video. Sve to je veoma teško predstaviti i objasniti isto kao što je teško predstaviti um. Ili boga. Ostaje nam simbolička predstava svega toga. A to je predstava volumena uma, ili kako ja to zovem – krompir. Đavola niko nije video ali on je tu. Veoma je teško objasniti da je svaka misao koja se čoveku pojavi u umu (a ima ih desetine svake minute) da su to embrioni đavola. Ali oni su nužni za dinamiku taoa. Dakle, ne ide bez đavola, samo ga treba držati pod kontrolom. I tada je dobar saveznik, nužno pogonsko gorivo za život.
Liber Samekh možemo uporediti sa svećom čiji plamen pojačavamo. I ona sve više i bolje osvetljava sobu, prostor u kojem gori. I mi sve više i jasnije vidimo sve u toj sobi. A ta soba smo mi sami. U stvari, sve u toj sobi nam postaje jasnije i manje nepoznato i više upotrebljivo. Tako se i zmija Apep smanjuje tim ritualom. Mada ju je nemoguće jednom za svagda definitivno ubiti. Isto kao što je i ostrvo tonala (Kastanedin termin) nemoguće potpuno i trajno očistiti. Dakle, svakodnevno nastajanje i anuliranje razlika potencijala.