Kategorije
Kabala

XCIII. Ljudi kažu da nije lako III

     Nije lako da svaki pojedinac postane samoinicijator, dakle da se osposobi da na sebi izvede samoinicijaciju. Nisu svi srećkovići da im je najbliži sused iskusni i prosvetljeni adept. Oni koji nemaju takvog suseda moraju to da sprovedu sami. Što pre to bolje. Moraju sami sebi da postave dijagnozu i odrede terapiju i sprovedu je. Živimo u takvim vremenima i među takvim narodima (potomci smo takvih naroda) u kojima nedostaje tradicije i znanja i kadra i zato moramo sami sve to da uradimo. Preciznije rečeno, nismo očuvali to znanje i zaboravili smo ga.  A baš zato jer nam sve to nedostaje, razloga i potreba po ubrzanom napreovanju je više nego kod nekih drugih naroda. I ako se vratimo na pojedinca vidimo da mora sve sam. Neka opšta znanja može da dobije sa raznih strana ali mu je potreban mnogo veći napor nego što je potreban njegovom ekvivalentu u nekom drugom narodu. Ipak, to ne znači da pojedinci u bilo kojem narodu ne treba sve da obave sami. Hoću da kažem da su im barem startne pozicije bolje.
    Dakle, subjekat procenjuje sebe gde je. Ako je sebe pogrešno ocenio znači da je sebe ili podcenio ili precenio. U oba slučaja mu sledi ekvivalenta sankcija. Svako do nivoa Tifareta tetura u tami i dozvoljene su mu sve vrste grešaka, i on ih čini i popravlja ih. Ali u Tifaretu on zna ko je on i nakon tog nivoa greške se kažnjavaju mnogo strožije. O tome je za sada prerano govoriti, a biće još dugo tako.
    Nije lako pronaći vreme i energiju za ove napore. Ali kako je uopšte moguće nešto slično sprovesti drugačije? Pa to je najveći projekat i poduhvat kojega čovek može da se prihvati. Zato tog posla ne može da se prihvati svako. Ne može svako da dostigne prosvetljenje, ne može svako da pridobije magičke moći. Teoretski može ( a možda i praktično) ali samo ako na vreme počne. A to je – čim prohoda. Drugim rečima, već u dvadesetoj godini su mnogi otpisani. Zanimanje za taj put ima skoro svako ali snage i istrajnosti da se to sprovede, to je druga priča. Ljudi danas uopšte nemaju vremena. Kako onda da rade na sebi ako su ‘bez vremena’ i premoreni? A ako nemaju vremena i energije tada i najveća istrajnost poklekne. Toga treba da smo svesni i da ne osuđujemo one koji nisu istrajali. Danas samo nezaposleni imaju vremena da rade na sebi. Zato jer jedino oni imaju vremena. Vreme je danas jedan od najvažnijih faktora i kriterijuma slobode.
    Ipak, ima ih koji su dotaknuti, pozvani (a ko ih je pozvao i gde, papa ili komšinica, ha ha), označeni, izabrani, stigmatizovani, predodređeni, privilegovani i prokleti, itd., da se odluče za rad na sebi. Čudni motivi pokrenu mladog čoveka na put inicijacije. Obično je tu neki prizemniji motiv (kod većine). Bilo da je to ljubav, neka životna potreba, zdravlje, neki čudan događaj, radoznalost, mada su najzdraviji i najjači motivi žalost kao i nevidljiva i nedefinisana težina života. Kod mene je bilo to zadnje a i žene su dodale svoj faktor.
    I kada se stvore takvi uslovi i čovek biva ‘nateran’ da traži nemoguće, tada se od svih kandidata iskristališe mali, mali, minimalni procenat pravilno usmerenih ili karmički predisponiranih. A onda dolaze do izražaja druge i zahtevnije vrline koje i taj minimalni procenat desetkuju. U takvom svetu živimo, u takvoj tami (ne)znanja. Ko mi ne veruje neka pročita Ibn Tufajla.
    Čovek je uhvaćen u materiju. Telo je zatvor za dušu. Ali baš ta uhvaćenost u materiju daje mogućnost animiranja materije da deluje, da radi i na tom grubom nivou. I baš ta uključenost materije kao nosača je potrebna da bi se dostigla promena na višim nivoima a posledično i na materiji.

    Ja mogu da razumem da ljudi vole da čitaju bajke pa makar one bile i istinite. To može čak da bude i edukativna ezoterična zabava. Ali mnogo manje razumem ljude koji su sposobni da satima uče brdo pojmova i korespondencija iz recimo astrologije ili iz filozofije religija ili nekih drugih ezoteričnih nauka a nisu sposobni 5 minuta da izvedu kvalitetnu dharanu ili zahtevan ritual od deset minuta?!
    Mora da je suštinska razlika u količini opterećenja i intenzitetu aktivnosti mozga (sivih ćelija, hardware-a) i nivou aktivnosti uma (software-a) u tim aktivnostima. Jer kod dharane ili zahtevnog rituala potrebna je 100% aktivnost i sivih ćelija (harware-a) i uma (software-a)! A kod klasičnog učenja mnogo manja. Tu je osnovna razlika između istoričara, enciklopedista, teoretičara na jednoj strani i magičara na drugoj strani. Zato je toliko puno prvih a tako malo ovih drugih!

    Jedan od razloga nepopularnosti zahtevnih metoda je da se ne vide odmah rezultati, da su te metode spore. Ali ovo nije anatomska hirurgija. Ovo je mentalna hirurgija, koja ako je brza, je drastična i opasna. Osim toga, ona uopšte nije spora kao što se misli i kao što izgleda! Ako vas zanima njena brzina, pomislite samo kako brzo ili sporo ste živeli recimo prvih 15 godina svojega života. Uglavnom je to period u kojem ste ‘navukli’ većinu onoga (plus ako ste nešto eventualno doneli sa sobom od pre) što sada pokušavate da ‘sporom’ mentalnom hirurgijom odstranite iz sebe u godini dana ili u par meseci ili u sedam dana! Poznati su nam primeri kompletne uspešno obavljene takve hirurgije koja je trajala dve godine! Ali ‘inkubacijski’ period cementiranja je trajao preko trideset godina. Kao i slučaj ‘ozdravljenja’ u dva meseca kod isto dugog inkubacijskog perioda. Dakle, relativno brzo i izuzetno brzo! Zavisi od dijagnoze, kao i od pacijenta. Od pacijenta se traži strpljenje. Etimologija obe reči je ista.

    Na ljudima koji ne rade na sebi lako je primetiti čak i ako su mladi, prenos karme, simptome karme koju su dobili. U starosti se to još lakše vidi. Tada izbijaju navike, rezoni, pokreti od predaka. Genetika je samo dobra podloga, stvara dobru podlogu, a pravi prenos se je desio socijalizacijom i učenjem, kopiranjem starijih. U starosti kada padnu maske, kada čovek više nema snage da drži tu ‘socijalnu masku’ tada maska pada i pokazuje se pravo lice sa celokupnom karmom, bez obzira od  koga mu je preneta, kako i kada. Ljudi koji rade na sebi čiste svoju karmu, oslobađaju se je tokom tog rada na sebi. Odnosno, to je taj rad.

    Rad na sebi često podrazumeva prekid udobnosti i sigurnosti svakodnevnog, konvencionanog života. To je uglavnom izlazak iz rutine, iz sigurnosti koju nudi zavetrina. Ljudi nisu svesni da svaka zavetrina, ako dugo traje i pored udobnosti, podrazumeva ropstvo. A radimo na sebi da bi bili slobodni ili barem slobodniji nego što već jesmo sada. A to znači da nismo dovoljno slobodni inače ne bi ni počinjali rad na sebi. Jer taj rad ne počinju zadovoljni. Rad na sebi je otplaćivanje nekih hipoteka iz prošlosti za koje ne znamo od kada su, za koje često ne znamo ni da li postoje, a možda čak i nisu naše. I ako je to neobičan put i tok događaja, neznalice to nazvaše – čudni su putevi božiji. Ali, ma kako oni bili čudni, ne mogu drugačije nego da se drže logike uzrok-posledica. Znači nisu baš čudni, ili barem, čak i ako su čudni, logični su.
    Smatram veoma važnim za duhovni razvoj a naročito za Veliko Delo da čovek iskusi, proživi i na svojoj koži oseti sve vrste čulnih, psihičkih i ostalih zadovoljstava. (Ako bi rekao još kompletnije onda to glasi – svu muku ovog sveta i svu sreću ovog sveta). Jer jedino tako se može zaštititi od shvatanja, malo grubo rečeno, da mu bog izgleda kao gomila krušaka. Kada se konačno doživi božansko, tada se ima iskustveni potencijal na osnovu kojega se može klasifikovati to božansko. Da mu se dodeli zasluženo mesto ako je stvarno božansko. A ako nije onda da se stavi u odgovarajući predal. Ako čoveku nedostaje takvo iskustvo, može jedno obično iskustvo zameniti sa samadijem. Takva su ona iskustva vikend samadija. Može običnu astralnu projekciju zameniti sa samadijem ili Bezdanom. To je takođe slabost asketizma zbog asketizma. Šta ti ljudi znaju o životnim radostima?! Oni kao da moraju da budu asketi, kao preventiva da ne zloupotrebe životne radosti. I u tom slučaju ih takođe ne razumeju. Oni možda misle da brže idu bogu, ali šta oni znaju šta je bog, kada se odriču zadovoljstava koje je dao bog i koja su veoma blizu božanskog a kojemu kažemo orgazam. Kakav je užitak jesti slatkiše? Ako oni kažu da je to iluzija, možda čak i jeste iluzija, ali oni onda nisu asketi. Ali u tom slučaju je veoma normalno i poželjno da ponekad jedu slatkiše, ako nemaju slabe zube.
    Sve što je ljudsko nije mi strano! Homo mensura. To su dva pravila koje asketi svih religija negiraju. A čovek je mikrokosmos, kopija makrokosmosa. I ako negira nešto čovečije automatski negira i nešto u makrokosmosu, nešto božije. Veoma drsko, ambiciozno i kretensko. Svaki impuls u čoveku ima svoj ekvivalent u univerzumu i nijednog ne treba a priori ignorisati, negirati. Sve treba spoznati. I kao što smo već rekli – harmonizovati. Iskusiti sva zadovoljstva i paklenu muku je jedini način potvrde samadija i pobede nad Četiri Princa Zla. Ako neko iskustvo nedostaje, to je nepoznati teren na svojoj teritoriji i tu nema suverenosti i tu sigurno vreba opasnost po subjekta. Ona će mu skočiti za vrat čim to okolnosti (koje subjekat nema pod kontrolom) dozvole, omoguće. Nije problem biti čist od nečega sa čime ne dolaziš u kontakt. Ali ne možeš ni da postaneš gospodar toga.
    Isto tako potrebno je iskusiti ‘svu muku ovog sveta’. Jer to jednako oblikuje čoveka kao i poznavanje hedonizma do krajnosti. Samo oba ta iskustva, poznavanje obe krajnosti, odnosno svih mogućih krajnosti, garantuje uravnoteženost, čistoću i uravnoteženost uma.

    Sve što radim, radim da budem dobar u tome! To je prva i jedina tačka, jedini razlog. Druga tačka ne postoji. Pod tačkom razno je – možda će ovo nekome koristiti, biti od pomoći. To je sve. Dakle veoma egoistično i veoma altruistično. Bez strasti za rezultatom.
    Mi smo bića koja će sigurno umreti. Barem fizički. A dok smo tu samo treba da budemo dobri u onome zbog čega smo tu. To je jedini razlog za napor. Ali ako nismo na tom kursu život će nas raznim udarcima opominjati na to, i nekako spontano i nevidljivo navoditi na taj put.

    Za kraj ovog teksta sledi istinita humoreska. Shvatite je kako hoćete.

    Pogledajmo primer kako su neki perspektivni i obećavajući studenti visoke i još više i najviše magike tražili znanje. Veoma vrli i perspektivni učenici jednog velikog spiritualnog učitelja su se pobunili jer im je učitelj bio prestrog i prezahtevan. Nije im se više sviđao, odlučili su da potraže nekog drugog, boljeg učitelja. I tako oni u tom lutanju i traganju nalete na Gurđijeva. Oduševio ih je svojom karizmom, pronicljivošću. Odmah su počeli da čitaju njegove knjige i slušaju predavanja, ali su se ubrzo razočarali kada im je rekao da treba da kopaju rupe u zemlji i to bez razloga a onda da ih zatrpaju i da kopaju nove dva metra dalje. Dobili su žuljeve, znojili su se, sve dok im nije pukao film i odlučili su da traže novog učitelja. I tako oni nalete na Vivekanandu. Pravi jogi, božiji čovek. Sve je super, konačno imaju pred sobom mudraca. Ali već sledećeg dana on im kaže da ne smeju da jedu meso. Potrude se oni ali ne mogu tek tako da pobede genetsku naviku od desetine vekova i veoma pothranjeni i bledih lica krenu oni da traže novog učitelja. Tako nalete na Crowley-a. Odlično, konačno sloboda, ‘Čini po svojoj volji’ itd.. Fantastično, seksualne slobode. Ali kada su te njihove slobode udarile u njihove dogme koje su stare desetinu vekova, usrali su se zbog vlastitih kompleksa i pobegli. Pobegli u nadi da će naći novog, boljeg učitelja. Tako nalete na Ošo-a. Ovde su slobode malo manje ali smeju da jedu meso, sve opušteno ali nakon izvesnog vremena im je zasmetalo da se on vozi u super automobilima a oni ne mogu. Tako su nakon izvesnog vremena otišli dalje da traže novog učitelja od kojega će moći da dobiju mudrost. I tako nalete na Lojolu. Kaže on njima da su božija deca i oni sretni odmah na kolena pred njega. Ali kada im je rekao da nema seksa, jednom na dan se jede, molitve petnaest sati na dan, nema slobode samo vežbe, usrali su se od straha i doslovno pobegli. Kamo su pobegli? U potragu za novim učiteljem od kojega će da saznaju božiju mudrost i znanje o visokoj magiji. I tako dođu u Hare Krišna. Tamo jesu vegetarijanci ali ima puno muzike, ima i ženskih ali nema seksa. Ali ubrzo im je zasmetalo što moraju da prodaju knjige po ulicama. Nisu oni ulični prodavači nego tragaoci za istinom i mudrošću, tražioci boga. Tako da su krenuli u nove potrage. I desi se da nalete na Mitrinovića. Oduševio ih je svojom energijom i samouverenošću. Ali već drugi dan ih je smrtno uplašio svojom silovitošću i intelektualnom superiornošću. A kada su videli da usred belog dana na ulici u Londonu radi neke čudne vežbe, u strahu da bi i od njih mogao da zahteva isto, su pobegli glavom bez obzira. I nalete jednog dana na Sai Babu. Sve je super, ali prevelika gužva. Nikako da dođu do njega, jedva ga vide izdaleka. Nema on vremena za njih. On se samo smeška i govori uopšteno i opušteno. Slušaju oni njega ali on neće ili ne može da ih primi. Ne sviđa se njima to. Nemaju oni vremena za gubljenje jer oni su u potrazi za bogom i istinom. Odlaze. Zatim je ta grupa izuzetno talentovanih učenika i tražioca istine naletela i na majku Terezu (ali ne onu pevačicu). Super, koji božiji altruizam, služenje i karma joga su spas za sve. Ali već drugi dan im se nije svidelo da jedu samo koru suvog hleba a ona ima milione dolara na računu u Americi. I odmah su pobegli. Tu ih barem razumemo. Neumorni tragaoci za istinom se ne predaju. Traže oni dalje i nalete na Kastanedu. To je to. Pročitaju sve njegove knjige, od njega učine idola kojega obožavaju a don Huan je hodajući bog. Ali nikako ne ukapiraju neke njegove čudne termine kao ‘sanjanje, letači, tonal, orao, nagual’ itd.. Pokušavaju oni to da shvate ali ne uspevaju. Vide oni da on nije dobar učitelj i krenu oni u potragu za boljim učliteljem. Bilo je u tom njihobom traganju još puno manjih zaustavljanja kod raznih društava, grupa, redova, sekti, itd., a ja sam ovde naveo samo najznačajnije, ali niko od njih nije zadovoljavao uslove i zahtevnost učenja kojega su tražili ovi napredni studenti. Oni su hteli da postanu stručnjaci za visoku i još višu i najvišu magiku. Nakon izvesnog vremena ustanovili su da je crkva pravi i jedini rasadnik znanja. Išli su na mise ali osim lepih freski ništa ih se nije dojmilo. Ali, ne predaju se oni tek tako. Traže oni dalje.
    I tako su ti perspektivni učenici ostali tamo gde su uvek bili – na početku. U međuvremenu su neki i umrli.  Kao i većina čovečanstva. Zato je tako malo ljudi na putu inicijacije. Zato evolucija teče tako sporo. Zato par najjačih magičkih redova na planeti ima samo po dvadesetak ili još manje članova.
    Ako niste primetili celo vreme govorimo o ležernosti, nestrpljivosti, nestalnosti i dogmatičnosti, a to su opozicijski otrovi u umovima tih učenika. Neka ne zabuni namerna hronološka konfuzija u ovom tekstu.