Zašto mislite da treba spasiti samo one koji mogu sami da se spase?

Ako ja kažem da treba spasiti samo one koji mogu sami da se spase ja sam u stvari rekao da ne treba nikoga spašavati. Neka se sami spašavaju. To je sasvim u skladu sa onom izrekom – pomogni sam sebi i bog će ti pomoći. Ja ne zagovaram hrišćanski altruizam niti majku Terezu niti Unicef. Sve su to ljigavi koncepti i ljigave institucije koje su u funkciji da onemoguće nejakima da ojačaju. Lepa kamuflaža.

Dakle, one su tu da održe status quo. One više odmažu nejakima nego što im pomažu. Ja barem zagovaram korektni neutralni stav, koliko sam uopšte sposoban u tom pokušaju. Pomagati drugima pa i svojim krvnicima nikako nije ‘ravnodušni stav’. Pomagati svojemu krvniku može izgledati kao altruizam Tifareta (u stvari to je baš to) ali ipak to nije dobro za subjekta ako nije uravnoteženo egoizmom. Tada je to indiferentnost koju ja maksimalno zagovaram. Ali ako nisu uravnoteženi altruizam i egoizam, tada su to klipoti Tifareta i opasno štete subjektu. Indiferentan pomaže retko kada i retko kome osim ako to nije impuls iz Ketera. Neuravnoteženi altruizam Tifareta je jednako đavolji i opasan po subjekta kao i osvetoljubivost ili autodestruktivnost. Pogledajmo kako izgleda relativno sita i relativno zadovoljna mačka! Baš ju briga za sve!

    Malo kritičnije gledano, pomaganje drugima je uvek izvestan znak slabosti (čak i ako su razlozi pomoći proračunatost ili ljubav). Dakle, ako hoćeš da budeš jak ne smeš da se pokoriš tuđoj slabosti. A ni svojoj. Ali pošto nema čoveka bez slabe tačke, ovaj svet je ‘bespomoćno’ mesto pomoći! Nemam ništa protiv. Svako ima pravo na svoju volju. Ali zar u Knjizi Zakona ne piše – ovo je zakon snažnih!

Ostavite odgovor