Kategorije
Kabala

CXXXVII. Mi nemamo puno vremena

Kažu da je Zevs pobedio Hronosa. Ja smatram da se je Zevs samo izborio za život svojih sestara i braće, da traju u Vremenu i da se je izborio za nešto malo vremena za ostala živa bića pa i za čoveka. On se je izborio za postojanje sefirota ispod Bezdana. Ali to nije definitivna i konačna pobeda, jer ta borba, trka sa vremenom uvek traje.

Više puta sam rekao da je pred nama svo vreme ovog sveta, dakle imamo vremena koliko hoćemo, ali smatram da treba da požurimo. Mladi ljudi misle da imaju puno vremena zato ga tako besmisleno gube i troše. Po ko zna koji put otkrivaju toplu vodu, Ameriku i još bezbroj banalnosti. Verovatno zato jer nemaju pametne roditelje da ih usmere i da im još u najranijem detinjstvu ‘otkriju sve Amerike’. I u jednom momentu vide da im je pola života otišlo u gluposti, da su previše vremena izgubili. Stariji ljudi to instinktivno i racionalno osećaju i znaju i zato bi da što više toga obave pre nego što umru. Hteli bi, bez obzira da li to mogu i znaju.

Vreme je neuhvatljivo i najteže ga je obuzdati. U stvari, vreme uopšte ne možemo da obuzdamo. Ali stavljajući sebe pod kontrolu stavljamo i vreme pod kontrolu, na neki način ga obuzdavamo. To je potpuno u skladu sa hijerarhijom na Drvetu Života. Nemanifestovano, iznad Bezdana, Prvu Trijadu, je moguće savladati samo potpunim savladavanjem svega manifestovanog, ispod Bezdana. To je potpuno u skladu sa onim rezonom da najlakše nađe vremena onaj ko je najviše zauzet, kojemu nikada nije dosadno. Onaj kome je dosadno nikada nema vremena.

Verovatno vam je poznat onaj stari aforizam: ‘Čeka nas lepa budućnost a mi ovde zaseli!’ To je moguće reći za skoro svaki trenutak inkarnacije, osim za periode vežbanja. Sve je manje važno od vežbanja. Ne kažem da ništa drugo ne treba raditi, ali vežbanje, rad na sebi, na svojem umu, je daleko najdragoceniji rad.

Dakle, u svojem ne-znanju, dok su umovi dece najosetljiviji, tada se sa njima radi najneodgovornije i najneprofesionalnije. Roditelji tada stvarno ne znaju šta rade i sa čime rade i šta imaju u rukama i koliko dalekosežne će biti posledice i rezultati tog rada kojega obavljaju rutinski. Tada se uludo potroše najdragoceniji resursi tog novog bića. A ti resursi su čistoća, vreme i sposobnost najbržeg učenja i najmanja potreba da se pogrešno naučeno odbaci.

Onu Isusovu izreku – ‘Ne znaju šta rade’ trebalo bi aplicirati na trovanje mladih umova. Jer to je veći zločin. A to da su ubili Isusa je samo posledica. I to im ne treba oprostiti. Ali prvobitno trovanje umova se može oprostiti ukoliko se ti umovi inicijacijama mogu očistiti. Mada, u krajnjoj liniji, nikome ništa ne treba oprostiti!

I pošto vreme nemilosrdno teče i gazi sve, tetris stalno dolazi, mi nemamo vremena. Previše posla imamo od pre, zbog tih kontaminacija u detinjstvu, zatim tu su posledice posledica tih kontaminacija plus dolazi novi tetris svakog trenutka. Pa ko može reći da imamo puno vremena? Istorija je deo mene, jer ja sam Vreme. Sve što je u vremenu sam ja i moje. Dakle, da li može da postoji nešto u vremenu a da nije karma? Tako rezonuje Hronos.

Zato, svaki trenutak treba iskoristiti da se učimo i da uživamo.

Zato svaki trenutak treba iskoristiti za vežbanje, za poboljšanje svojih vežbi. Jer neko je davno rekao, važne su tri stvari. Prva je trenirati, druga je trenirati i treća je trenirati! A pošto je tako kako jeste, Panta rei, i sve se menja, treba sve svoje vežbe poboljšati, osavremeniti, ojačati, učiniti efektnijima. Dakle, sve vežbe dharane koje radimo treba da učinimo efektnijim, upotrebljivijim, a to znači da nam objekti dharana budu svakodnevne stvari koje radimo a ne ono što je Lojola propisao pre 500 godina. Od njega treba da uzmemo upornost i entuzijazam. Zatim svi rituali inicijacija treba da budu poboljšani i prilagođeni sadašnjem evolutivnom momentu. A to je cela nauka. Zatim svaki dan je moguće na sebi sprovesti neku samoinicijaciju. I naravno, u skladu sa tetrisom treba povećavati svoje znanje. Dakle, čišćenje uma, uravnotežavanje uma i povećavanje volumena uma ili znanja. To je sve! Šta ćeš više, čoveče!?

Rekoh – mi nemamo puno vremena. Život je duga pesma, dužina inkarnacije je dvoljna za puno toga, ali je ipak prekratka. Pitajte stare ljude.

— —– —

Čovek je uvek između dve krajnosti, vremenski gledano, između prošlosti i budućnosti. Ako to malo prizemljimo, to je blizu onoga da ima svo vreme ovoga sveta. A u stvari je u sredini gde važi pravilo – Festina lente! Pardon, rekao sam da ne volim latinski pa ću prevesti na univerzalni srpski – Polako požuri!

Ako je na svojem putu, tada ima dovoljno vremena za sve. A njegov pravi put je da izvrši svoju misiju inkarnacije (ma šta to bilo). A misija svih misija je re-ligere, odnosno dostizanje pune svesti nivoa Tifareta, prvi samadi, prosvetljenje. A to se najbrže dostiže putem (samo)inicijacije. A taj put je dodeljen samo nekolicini hermita na asfaltu. Oni imaju toliko puno vremena da treba da požure. Oni su dovoljno mudri da ćute.

Tokom nepravilno vođenog i prilično jeftino utrošenog detinjstva potrošili smo mnoge dane svoje budućnosti. Zato danas nemamo puno vremena. Krajnji hedonisti se neće složiti sa nama sledećim argumentom: ‘Uvek treba imati vremena za gubljenje vremena.’ Tačno je to. Ali takvi ciljevi su preskromni. Neki su rekli da spavanje je ‘gubljenje vremena’, ali to je punjenje akumulatora. Svako gubljenje vremena neka bude punjenje akumulatora.

Zato svaku životnu situaciju treba iskoristiti za samoinicijaciju. Jer svaka situacija nudi mogućnost za to. Svaki životni problem. Bez boljke nema bogomoljke. Ili ‘kroz ranu svetlost ulazi u tebe’ kako kaže Rumi. Dakle, kad se gušiš u problemu, bog ti je blizu, iskušava te, kali te, ojačava te. Pokaži mu da si dostojan. To je to vreme. Idealno vreme za vežbanje je najteže vreme. Najteža vremena stvaraju najveće ljude. Neugodne okolnosti su ključ tvojega uspeha!

Kao što rekoh, još u srednjoj školi, kada sam bio mlad (dakle pre 100 godina), sam pročitao citat onog karate majstora koje su tri važne stvari, trenirati, trenirati i trenirati. Negde u to doba sam pročitao roman onog nobelovca pod nazivom ‘Ne propusti dan’. Sve su to pomagala u savladavanju sebe. Ali u svemu tome ne sme da bude ni mikron mazohizma ili fanatizma. Naprotiv. U tim vežbama treba da bude hedonizma, entuzijazma, radoznalosti, jednako kao i istrajnosti. Još ako tome dodate desert u obliku lepih žena, stvarno ste blizu raja.

Sretno vam bilo!

— —– —

Već sam pomenuo, barem 15 ljudi iz ex YU sam direktno ili indirektno odbio kada su me pitali za mentorstvo. Razloga je puno. Za svakoga čoveka koji me nešto pita pronalazim vremena i energije da mu odgovorim, itd.. Ali čudi me jedna druga stvar. Kao po pravilu nisu svesni svojega ne-znanja. A očekivanja su im prevelika, ponekad i čudesna. To je veliki nesklad sa realnošću. Sloboda se ne dobija, sloboda se osvaja. Sloboda zahteva stalnu borbu održavanja. Ljudi misle da kada osvoje slobodu tada mogu da zalegnu. Ha. Sloboda podrazumeva energiju, moć. Stalno se dešava borba za energiju. Dakle, čak i ako neko dobije slobodu rođenjem, ili na bilo koji drugi način, mora da uloži napor, borbu da je održi. A za to treba snaga. Ljudi koji se sami izbore za svoju slobodu već imaju snagu da je sami održe. Isto je i sa samoinicijacijskim dostignućima.

Od drugog svetskog rata, ako je to neki relevantan vremenski orijentir, čovečanstvo nije bilo više zaglibljeno u kič, prosečnost, glupost, ne-znanje, mentalnu inertnost, čitaj glupost. Nikada toliko prosečnosti nije bilo u prvom planu. Evolutivno gledano to je tapkanje u mestu odnosno stagnacija. Sve je to u redu, toga je uvek bilo, ali problem je da se ta prosečnost od centara moći favorizuje. Veoma. To mnogo oteža talentovanim i nadprosečnim da nešto urade.

Na primer, ljudi me često pitaju za praktične vežbe. Tada vidim da oni sami ne znaju šta me pitaju. To je kao da nekome od vas dođe Pigmejac i pita vas da ga naučite koliko je 3 x 2 a u stvari traži od vas da mu kažete formulu za površinu kruga koju on misli da upotrebi. Vi znate šta on stvarno od vas očekuje i tada vidite koliko je zadataka pred vama ako stvarno hoćete da mu pomognete. Morate da počnete od 1 + 1, korak po korak. Jer sve su to nužne faze da bi došli do formule za površinu kruga. A najzanimljivije je da iz rukava mogu da im nabrojim barem dvadeset knjiga koje su im dostupne i koje nude veoma dobre praktične vežbe.

Dakle, kada me neko pita za neke praktične vežbe ja mu kažem da je baš sada idealan momenat da uradi dobru praktičnu vežbu. Jer ljudi pitaju za vežbe a u stvari misle samo na magičke formule koje čine čuda, da pomeraju zidove, da hodaju po vodi. A ja im kažem da tokom sledećih 10 minuta dijaloga o praktičnim vežbama ne pomeraju svoje ruke. Dijalog će da teče normalno a oni će da urade dobru praktičnu vežbu, ne-pomeranje ruku. Ali to se njima ne sviđa. Verovatno to i vas ne zanima. Zato probajte da tokom sledećih deset minuta ne pomerate svoje ruke. Slušajte me, diskutujte sa mnom ali ruke ne pomerajte. To je praktična vežba da praktičnija ne može biti.

Tu se postavlja pitanje onog starogrčkog lekara pacijentu – koliko si spreman i sposoban da promeniš sebe i svoj način života da bi se izlečio? Malo ljudi je sposobno da izvede barem malo promena. Zato dolazi do nužde. Karijes nas natera da idemo zubaru. Bol nas natera da idemo lekaru. Malo ko uvažava – bolje sprečiti nego lečiti. Ljudi ne vole da vežbaju. Istrajnost i kontinuitet su im strani pojmovi. A hteli bi instant formule za hodanje po vodi. Nespojivo.

Kada početi? Sada! Gde početi? Ovde! Ne možeš da počneš juče ili prošle godine. Možeš da počneš i sutra, ali najbolje je danas. Debele žene uvek počinju dijetu sutra.